O prigovoru Zla i Božjim Atributima – Feser, Aquinas

Komentirajući Božje atribute (savršenost, jednostavnost itd:) filozof Ed Feser se u svojoj knjizi Aquinas usput osvrće na prigovor Zla.

S obzirom na konvertibilnost bića i dobrote, Bog kao Čista Zbiljnost [Pure Act] i Bitak Sam također mora biti dobar, zapravo najviše dobro. Tu se javlja prigovor da problem zla predstavlja izazov; jer ako je Bog dobar, zašto nije eliminirao zlo koje očito postoji na svijetu? Ali postoji više problema s tim prigovorom. Kao prvo, on bi potkopavao Akvinčev argument za Božju dobrotu samo ako pretpostavimo da nije moguće da dobro biće ima razlog za dopuštanje zla. Ali notorno je teško pokazati da takvo biće ne može imati takav razlog, pa čak i većina suvremenih ateističkih filozofa ne bi tvrdila nešto tako snažno. Ipak, u nedostatku takve pretpostavke, Akvinski može jednostavno inzistirati da s obzirom kako njegovi argumenti dokazuju da Bog postoji i da je dobar, iz toga slijedi da neovisno o tome postoji li zlo, to je u skladu s njegovom dobrotom.

Drugo, kao što sam Akvinski tvrdi u odgovoru na problem zla "dio je beskonačne Božje dobrote, da On treba dopustiti zlu da postoji, i da iz toga proizlazi dobro." Drugim rječima, razlog zašto Bog dopušta zlo je upravo zato što namjerava ostvariti neko dobro iz toga, bilo da je dobro to što smo naučili nešto iz naših pogreški, da samo stekli određene vrline koje ne bi mogli steći bez borbe sa zlom, ili što već. I s obzirom da je Bog svemoguć i da (kao što ćemo vidjeti u sljedećem poglavlju) Akavinski smatra da imamo besmrtne duše, tako da je naše vrijeme na zemlji tek kratki uvod u vječno postojanje, teško da ne možemo tvrditi kako je Bog u stanju nagraditi nas s takvim dobrom u sljedećem životu da se i najužasnija zla u ovome životu čine trivijalnima u usporedbi, i vrijedno ih je proživjeti. Naravno, suočeni s najgorim ovosvjetskim zlima, ideja takvog dobra može se činiti hladna, apstraktna i udaljena. Ali to je emocionalni, a ne intelektualni problem; to ne pokazuje da ne postoji ili da ne može postojati takvo dobro, nego samo da je nama teško usmjeriti naše umove na to dobro kada smo suočeni s patnjom. Osim toga, ateist ne može olako odbaciti takav prigovor bez samoreferenciranja, reći; "Ne postoji Bog, zbog svog neotkupljivog zla koje postoji; a zlo koje postoji je neotkupljivo, zato jer ne postoji Bog koji bi ga mogao otkupiti" značilo bi argumentirati ukrug.

Treće, kao što naglašava Brian Davies, često se u raspravama o zlu pretpostavlja da je Bog vrsta moralnog agenta koji ima određene dužnosti koje on (ili se barem tako tvrdi) nije izvršio. Ali takvo razmišljanje jednostavno nema smisla s obzirom na poimanje Boga o kojem govori Akvinski. Jer samo stvorenje s ograničenjima kakva mi imamo možemo dosljedno opisati kao nekoga tko ima moralne dužnosti. Primjerice, s obzirom da naše blagostanje ovisi o drugim ljudima, i oni ovise o nama, imamo određene obveze jedni prema drugima. S obzirom da imamo određene potencijale čija je realizacija dobra za nas, potencijale koji zahtjevaju određenu količinu truda da ih ostvarimo, imamo dužnost truditi se; itd. Ali kao Čista Zbiljnost i Sam Bitak, Bog nema takvih ovisnosti, potencijalnost ili ograničenja; a stoga niti nema smisla tvrditi kako ima ili nema određenu moralnu vrlinu ili da je ostvario ili da nije ostvario određenu moralnu obvezu. Iako je njegovo posjedovanje intelekta i volje (ili točnije nečega analognoga onome što mi zovemo intelekt i volja kod nas) podrazumijeva da je on u određenom smislu "Osoban" (a ne neosobno božanstvo iz određenih istočnjačkih religija), Bog svejedno nije "Osoba" u istom smislu u kojem smo to mi, zajedno sa svim ograničenjima koje taj pojam podrazumijeva.

PS

Neki razlikuju problem (pomirivanja) zla sa Božjom opstojnošću od argumenta zla kojim se pokušava pokazati da Bog ne postoji. Odnosno, neki drugi će, primjerice Plantinga, govoriti o logičkom problemu zla i pastoralnom problemu zla. 

Ne morate prihvaćati klasični teizam Akvinskoga, kao što je primjerice slučaj i sa Plantingom, da bi shvatili da "argument zla" ne uspijeva u svome naumu, svaki od tri razloga koje ističe Feser dovoljni su da pokažu što je pogrešno s najčešćim prigovorima. Naravno, pastoralni problem kako ga naziva Plantinga je nešto drugo, iako postojanje zla ne utječe na racionalnost vjerovanja u Boga; Nesreća i patnja u životu osobe mogu utjecati na njezin odnos prema Bogu, ali to nije pitanje filozofije, nego pastorala.

Iako je pitanje postojanja zla i patnje oduvijek prisutno, njihov navodni utjecaj (kao razlog za nevjeru) se čini novijeg datuma. Svatko tko je ikada čitao Bibliju, ili je upoznat sa sudbinom apostola ili prvih kršćana zna da zlo i patnja postoje. Zapravo, česti prigovor katolicima je da previše ističu patnju, da se previše fokusiraju na nju itd. (Da ne ulazimo sada u pitanje i posljedice Istočnog grijeha, dovoljno je reći da patnja i zlo nisu nešto što katolici ignoriraju, ili da bi prosječni vjernik bio iznenađen ukoliko mu ukažete na postojanje zla.)

Ideja da je ljudima teško vjerovati zbog postojanja zla prilično je nova (i čudna), jednostavno ne odgovara povijesti i situaciji. (Ne radi se o tome da su ljudi zbog argumenta zla zaključili da Bog ne postoji- da je kršćanstvo pogrešno.)

Ljudi su oduvijek patili pa to nije utjecalo na gubitak vjere, mogli bi reći upravo suprotno. Upravo su ona društva u kojma vlada ugoda i užitak poznata kao društva bez vjere, poznata po dekadenciji. Ljudi kroz povijest suočeni sa patnjom (bolestima, gladi, ratovima itd.) nisu gubili vjeru u onom smislu o kojem se danas govori. (Što god mislili o tome fenomenu, poanta je da postojanje zla nije predstavljalo problem.)

Bogatašu je teško ući u raj ne zbog samog bogatstva nego jer u svojim privrženostima i svojoj ugodi nemari za vjeru, oni najbogatiji zdravljem neće o tome uopće razmišljati, neće zahvaljivati za svoje zdravlje, dok će se oni koji pate kontemplirati o takvim pitanjima.

Ako ipak neki ateist želi inzistirati da je zlo takav problem za teizam, bez ikakvih poteškoća možemo preokrenuti stvar. Argument zla jest problem, ali za ateizam. Ako žele inzistirati da je neka pojava objektivno zla, morati će pokazati na kojim temeljima to tvrde, koji je izvor njihove istine. Odnosno, ateist koji želi tako argumentirati će na kraju pretpostaviti postojanje upravo onoga što pokušava negirati. (Nije teško osmisliti teistički argument za Božju opstojnost koja se temelji na činjenici objektivnog dobra i zla – nešto što ateisti, posebno naturalisti, negiraju.)

U ranijem postu sam prenio razmišljanje jednog fiozofa;

"Ako netko argumentira na temelju činjenica zla da Bog ne postoji, onda ta osoba pretpostavlja da stvarno postoji objektivna činjenica zla, a samim time i objektivna razlika između dobra i zla. Teist mu može odgovoriti kako ne može postojati objektivna razlika između dobra i zla ukoliko Bog ne postoji. Mogu taj argument predstaviti u koliko god rigoroznom obliku želite. To ne znači da će argument uvjeriti svakoga, ali će biti logički besprijekoran, vjerodostojno utemeljen, i dovoljno snažan da neutralizira ateistički argument zla."

(Slično tome, možete tvrditi da se zlonamjernost nekih moralnih zala u svijetu ne može objasniti naturalistički.)

S obzirom da je početni tekst iz Feserove knjige, spomenimo da je na svome blogu objavio više postova koji se bave sličnim temama ukoliko nekoga zanima. (Pokušavajući pronaći prikladnu ilustraciju uz post, prvi link na koji sam naišao je The Problem of Evil (Aquinas 101), yt video.)

Pruss o Tominom "Petom putu"

Peti Put Tome Akvinskog;

Vidimo da stvari koje nemaju inteligenciju, poput prirodnih tijela, djeluju s nekim ciljem, a to vidimo iz činjenica da uvijek, ili gotovo uvijek, djeluju na isti način, kako bi postigle najbolji rezultat. Stoga je jasno da se ne radi o slučajnosti, nego smišljenosti, kada postižu svoj cilj. No, ono što nema inteligenciju ne može se kretat prema cilju, osim ako nešto nije nametnulo znanje i inteligenciju; Kao što strijelac usmjerava strijelu prema meti. Prema tome, postoji neko inteligentno biće koje usmjerava sve prirodne stvari prema njihovu cilju; a to biće nazivamo Bogom.

Kada govorimo o argumentima dizajna javlja se pitanje o tome potkopava li ih evolucijsko objašnjenje. Često se pretpostavlja da potkopava Paleyev argument, ali Akvinčev argument nema s time problema. Razlog je taj što argument Akvinskog objašnjava fenomen kojim se evolucijska teorija ne bavi, fenomen kojeg suvremena znanost niti ne pokušava objasniti. Prema tome, argument Akvinskog se razlikuje od ID argumenata koji se bave s onime što je u principu unutar djelokruga znanosti.

Akvinčevo objašnjenje je: da ne-inteligentna bića uniformno djeluju tako da postižu najbolji rezultat. Postoji tri dijela ovog obrazloženja; (a) uniformnost (bilo da nema iznimki ili većinom), (b) svrha ("kako bi postigla") i (c ) vrijednost ("najbolji rezultat"). Sve te stvari nadilaze kompetencije znanosti.

Pitanje zašto je priroda uniformna – zašto se stvari pokoravaju zakonima – očito nadilazi znanosti. (Znanost pretpostavlja zakone koji impliciraju pravilnost. Međutim, odgovor na pitanje zašto uopće postoji pravilnost zahtijeva objašnjenje naravi zakona, a to je zadatak za filozofiju znanosti, a ne znanost.)

Post-aristotelijanska znanost ne razmatra svrhu i vrijednost. Konkretno, ne može objasniti bilo svrhu bilo vrijednost. Evolucijska teorija može objasniti kako su naši preci razvili oči, to objašnjava u terminima doprinosa preživljavanju zbog dostupnosti unosa vizualnih informacija, ali time ne objašnjava zašto su oči "za" gledanje – pitanje svrhe nadilazi znanosti, iako će biolozi u praksi neoprezno govoriti o evolucijskim "svrhama". Ali te "svrhe" nisu svrhe, kao što pokazuje neuspjeh evolucijskih redukcija teleoloških koncepata (a i te redukcije same po sebi nisu znanost, nego filozofija znanosti). I još jasnije, evolucijska znanost može objasniti zašto imamo detaljne vizualne informacije, ali ona ne objašnjava zašto imamo "vrijedne" vizualne informacije.

PS

Već sam prije objavio link na Prussov post (Aquinas's design argument and evolution), ali ga nisam prenio do sada jer usporedbom Paleya i Akvinskog Pruss samo uvodi konfuziju, argument nema veze jedan s drugim, nisu u istoj kategoriji iako ih on ovdje donekle svrstava u istu. Pruss ponekad koristi (odgovara na) pogrešno shvaćanje argumenta iako se radi o pogrešnom shvaćanju argumenta odnosno kritici koja ne dotiče ono što argument tvrdi.

Povezani raniji postovi; Kraj evolucije, Haldane o Tomi i Thomasu, Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?, kategorija evolucija itd. 

Teleologija i Biologija – Feser, Aquinas

Puno toga u modernoj znanosti ukazuje istu stvar [da bi ozbiljno trebali razmotriti Aristotelijansku metafiziku]. Darwinistička evolucijska teorija je, službeno barem, napokon istjerala finalnu uzročnost iz onog dijela prirodnog svijeta gdje se njeno postojanje činilo najočitijim. A ipak, kao što je tomistički filozof Etienne Gilson naveliko dokumentirao u From Aristotle to Darwin and Back Again, teleološki koncepti su prožimali Darwinističku teoriju od samih začetaka. Jedan od problema je što je čak i nakon Darwina, nemoguće - kao što je uvijek i bilo - dati odgovorajući opis organa životinje, uzorka ponašanja, i sličnog osim u terminima onoga za što služe, a to znači u teleološkom jeziku. Suvremeni filozofi biologije su pokušali pokazati da je takav jezik moguće izbjeći ili analizirati u ne-teleološkim terminima, ali nijedan takav prijedlog nije bez ozbiljnih problema.

Primjerice, prema trenutno najpopularnijoj teoriji, reći da bubrezi u određenom organizmu imaju funkciju pročišćavanja krvi je kratica za nešto poput ovog: oni pretci tog organizma koji su prvi razvili bubrege (kao rezultat nausmične genetske mutacije) imali su tendenciju preživljavanja u većem broju od onih bez bubrega, zato jer je njihova krv bila pročišćavana; a to je uzorkovalo da se gene za bubrege prenose na organizme u pitanju i slično. Ali kao što je John Searle istaknuo, strogo govoreći, takava Darwinistički opis podrijetla biološke karakteristike uopće ne pruža "analizu" ili "objašnjenje" teleološke funckije tih karakteristika, nego jednostavno eliminira ideju teleologije, tretira je kao korisnu fikciju. Koristeći aristotelijansku terminologiju možemo reći da pokušavaju odbaciti finalnu kauzalnost i objasniti biološke fenomene potpuno u terminima djelatne kauzalnosti, a ne pokušavaju reducirati finalnu kauzalnost na djelatnu kauzalnost (nešto što se se i inače čini nekoherentno.) Osim toga, čak i ako bi takve opise shvatili ozbiljno kao analize teleološke funkcije, oni bi imali ozbiljne poteškoće. Kap što je Jerry Fodor primjetio, imaju apsurdnu implikaciju da ne možemo znati funkciju stvari osim ako ne znamo kako je ta stvar evoluirala, i da ništa u principu ne može imati biološku funkciju osim ako je evoluiralo. Ali zapravo smo mi znali funkciju svakakvih vrsta organa i ponašanja puno prije nego što se pojavila ideja prirodne selekcije, i barem teoretski je moguće da određeni organi i ponašanja mogu imati funkciju čak i ako nisu evoluirali.

Ipak, dublji problem je vjerojatno taj što se čini da je najveće otkriće moderne biologije – DNA i genetksi kod kojeg utjelovljuje (koji je uključen u Darwinističku priču o evoluciji života) – prožeto teleologijom. Opis te poznate molekule se stalno poziva na "informaciju", "Podatke", "instrukcije", "nacrt", "software", "programiranje" itd; i postoji dobar razlog za to, jer ne postoji način da precizno prenesete što DNA radi bez da iskoristite takve koncepte. Ali svaki od tih pojmova podrazumijeva da je DNA "usmjerena prema" nečemu van sebe samoga kao nekoj "namjeni" ili "cilju" – razvoju nekog organa u rastućem organizmu, manifestaciji određene tendencije ponašanja, ili što već – a to pokazuje upravo onu vrstu finalne kauzalnosti koju je moderna biologija navodno izbrisala.

PS

Da ne bi bilo zabune, Feser napominje da to nema nikakve veze sa "ireducibilnom kompleksnošću" o kojoj govori ID; radi se o tome što DNA radi, stvar bi bila ista da je DNA potpuno jednostavna. (Inače, zagovornici ID-a prihvaćaju mehanističku sliku što je jedan od razloga zašto se Feser ne slaže s njime.) Kasnije nastavlja;

Kao što fizičar Paul Davies primjećuje u svojoj knjizi The Fifth Miracle, "koncepti poput informacije i softwarea ... [uključuju] pojmove koji su prilično strani fizičarevom opisu svijeta" – opis koji bi (barem službeno) trebao biti potpuno mehanistički – a uporaba takvih koncepata u bilogiji "tretira semantičku informaciju kao pridodni kvantitet poput enegije." "Nažalost", nastavlja Davies,

"značenje" zvuči opasno blizu svrhe, potpuni tabu u biologiji. Preostaje nam kontradikcija da moramo primjenjivati koncepte izvedene iz svrsishovite ljudske aktivnosti (komunikacije, značenja, konteksta, semantike) na biološke procese koji se čine svrsishovitim, ali zapravo nisu (ili barem ne bi trebali biti.)

Zaključuje Davies;

Na kraju svega, ljudska bića su proizvod prirode, a ako ljudi imaju svrhu, onda na nekoj razini svrsishovitost mora izniknuti iz prirode, a to znači da je inherentna prirodi... Može li svrha biti istinsko svojstvo prirode sve do stanične, pa čak i podstanične razine?

Feser dalje objašnjava da je, u Aristotelijanskom opisu, problem taj što djelatne kauzalnost nije razumljiva bez finalne kauzalnosti, odnosno ono prema čemu je djelatna kauzalnost usmjerena. Primjerice za DNK medvjeda kažemo da uzrokuje njihovu dlakavost i veličinu, ali ne smatramo bitnim da uzrokuje njihovu prikladnost za maskote sportskih klubova.

Kasnije objašnjava finalnost u anorganskom svijetu itd.

PPS

Za one koji su površno pročitali, govorimo o teleo-logiji.

Raniji postovi slične tematike; Kraj evolucije, Ojačava li Darwinizam Tomističke dokaze?, Kauzalni model (4 uzroka) – Filozofija prirode  itd.

Feser o Akvinskome i stvarnoj važnosti njegove filozofije

"Ako želimo proučavati Akvinskog trebamo iz poštovanja razmatrati kao važno ono što je on smatrao važnim. Proučavati Akvinskog kao Akvinskog jeftino je laskanje jer Akvinski nije toliko mario za Akvinskog, on je mario za Boga i za znanost."

C.F.J. Martin, Thomas Aquinas: God and Explanations

Jedan pristup pročavanju povijesti filozofije je postaviti velike mislioce povijesti unutar povijesnog konteksta u kojem su djelovali i odrediti koje su društvene, političke, kulturne i filozofske okolnosti utjecali na njihove ideje. Ovaj pristup sigurno ima svoju vrijednost, posebno u mjeru u kojoj nam može pomoći da ispravno shvatimo što je filozof želio reći određenim tvrdnjama. Međutim, pogrešno iskorišteno može nas odvratiti od onoga što su sami mislioci smatrali važnim. Filozofi iz povijesti nisu pisali kako bi odražavali svoje vrijeme ili kako bi pružili budućim povjesničarima temu radova. Njihovo djelo je imalo namjeru ukazivati van sebe na nešto drugo – na istinu o stvarima – a ono što je u konačnici bitno je jesu li u tome uspjeli. Kao što je sam Akvinski jednom zapisao, "Proučavanje filozofije se ne bavi onime što su pojedinci mislili, nego o tome kakve stvari jesu." To je poanta citirane primjedbe s početka. Glavna vrijednost proučavanja Akvinskog ili bilo kojeg drugog mislioca i njihovih misli o Bogu, znanosti, ili nekoj drugoj temi jer otkriti je li ono što su rekli istina, ili barem hoće li nas dovesti bliže istini. Kao što Martin kasnije nadodaje, proučavanje mislioca iz povijesti, posebice, ima vrijednosti utoliko što nam može pomoći odrediti je li ono što sada uzimamo zdravo za gotovo istinito:

"Ako želimo znati o Božjoj opstojnosti, ili o prirodi znanosti, trebali bi čitati Akvinskog, ne samo autore ovog stoljeća... Velika korist koju dobijemo čitanjem pred-modernih autora je otkriće da smo mi [modernjaci] možda pogriješili."

Činjenica da bi djela Akvinskog trebali čitati kao izazov nama u današnje vrijeme – i izazov, kao što ćemo vidjeti, ne samo našim zaključcima, nego i mnogim našim pretpostavkama – je središnja tema ove knjige [Aquinas, Ed Feser]. Neovisno o tome mislite li da je taj izazov u konačnici uspio ili nije, važno je proučavati Akvinskog u ovome smislu kao živog autora, a ne kao muzejski izložak.

Marinova reference na "znanost" može se učiniti nekim čitateljima čudnom. Nije li Akvinski bio filozof i teolog, a ne znanstvenik? I s obzirom da se bavio Bogom i drugim stvarima religije, nisu li njegova mišljenja stvar vjere, a ne razuma, znanosti i sličnog? Ipak, upravo pretpostavke koje se kriju iza takvih pitanja su izazvane filozofijom Akvinskog. Za Akvinskog, znanost je organizirano tijelo znanja i činjenica o nekom području istraživanja i njihovih uzroka ili objašnjenja; to uključuje područja koja obično smatramo paradigmatski znanstvenim (fizika, biologija itd.), to također uključuje metafiziku, etiku, pa čak i teologiju. Osim toga, ove posljednje su racionalne u istoj mjeri kao i one s kojima smo danas upoznati. Naravno, dio teologije (ono što se općenito zove "otkrivena teologija") se temelji na onome što Akvinski smatrao istinama koje nam je otkrio Bog. U toj mjeri teologija se temelji na vjeri. Ali "vjera" za akvinskog ne znači iracionalan volja za vjerovanjem u nešto za što nema dokaza. Radi se o vjerovanju u nešto na temelju božanskog autoriteta, gdje se činjenica da je stvarno otkrivena od Boga može potvrditi čudima koje su izvršavali oni kroz koje je Bog otkrio. U svakom slučaju, postoji drugi dio teologije (poznat kao "Prirodna teologija") koja ne ovisi o vjeri, nego se bavi istinama o Bogu koje mogu biti spoznate razumom samim. Upravo tim čisto filozofskim argumentima prirodne teologije bavit ćemo se u ovoj knjizi, zajedno sa razmišljanjima Akvinskog o metafizici, etici, psihologiji (koja uključuje proučavanje ljudskog uma, ali ide i puno šire).

PS

Stariji postovi; C.S. Lewis o čitanju starih i modernih knjiga, Čitanjem Velikih Knjiga protiv vremenskog provincijalizma i ne toliko povezani, ali govori o idejama Akvinca Što je duša? itd

Feser u TLS o Racionalnoj opravdanosti vjere

Nakon što je ukratko objasnio da je njegovo napuštanje ateizma i naturalizma bilo na intelektualnim temeljima (spominje utjecaje Searla, Nagela, Fregea, Russela u filozofiji uma, Anscombe i MacIntyrea u etici, Plantingu i Swinburnea u filozofiji religije, Craiga i Haldanea za vjerska uvjerenja itd.), filozof Feser u svojoj knjizi The Last Superstition dodatno pojašnjava; 

Ovdje samo želim preuhitriti standardno ad hominem odbacivanje religijskih konverzija kao čisto subjektivne stvari; nečega što je stvar osjećaja a ne razuma. Radilo se, u mom slučaju, o objektivnim racionalnim argumentima; a moj slučaj nije jedinstven. Suprotno karikaturama koje šire sekularistička literatura (i koja se proširila u opću kulturu), glavna tradicija unutar Zapadne religije je zapravo uvijek inzisitirala da se njene osnovne tvrdnje moraju i mogu racionalno opravdati, i da ih je moguće pokazati da su racionalno superiorne tvrdnjama ateizma i naturalizma. Ako neki od religioznih vjernika svejedno manifestira nesretnu tendenciju prema fideizmu – stav da se religija oslanja samo na "vjeru", shvaćeno kao vrsta neutemeljene volje za vjerovanjem – to je uvelike upravo zato jer su zaboravili povijest vlastite tradicije i prihvatili su sekularističku propagandu o toj temi koja traje još od takozvanog "Prosvjetiteljstva".

Oderberg o suvremenoj bioetici

Izdvajam par razmišljanja iz intervjua s Davidom Oderbergom (uređivanje oblika teksta moje); 

XS: Prema vama, koji su glavni filozofski koncepti koje bioetičari pogrešno razumiju?

Oderberg: Postoji puno nerazumijevanja u bioetičkoj industriji (jer ona jest nalik industriji), iako radije govorim jednostavno o pogreškama ili zabunama. Ne mislim da većina bioetičara ne razumije što vjeruje ili preporuča kao zakon jer većina ima jasnu agendu, a ta je porušiti što je više moguće "tabua", odnosno zdravorazumskih tradicionalnih zabrana.

Često, ciljevi opravdavaju sredstvo, bioetičari će iskoristiti bilo koji argument kako bi zagovarali svoju agendu. U tom smislu, možemo reći da imaju nerazumijevanje funkcije argumenta, a to je dolazak do istine, a ne da zagovaranje prethodno usvojenih planova.

Sjećam se izvještaja Britanske Organizacije za ljudsku oplodnju i embrije, kojeg je napisalo nekoliko bioetičara kako bi obranili eksperimene na ljudskim embrijima. Iz izvješća je bilo potpuno jasno da autori (za većinu nisam nikada čuo što se tiče filozofije), imaju namjeru preporučiti Vladi eksprimentiranje nad embrijima kao nešto moralno dopustivo, a u obranu istog su spremni iskoristi bilo koji argument ili "teoriju".

Rezultat toga je što se na jednoj stranici pozivaju na Kantovu filozofiju, na drugoj govore o utilitarizmu, treća govori o teoriji vrlina. Različita filozofska ramišljanja, od koji su mnoga potpuno nespojiva jedno s drugim, razbacana su kroz izvještaj kako bi došli do navodno racionalnog zaključka da je u redu eksperimentirati na embrijima, dokle god smo oprezni.

Na konceputalnoj razini, vidim da se stalno javljuju iste zabune. Primjerice, konfuzija između "ubijanje" pacijentova stanja i ubijanja pacijenta, kao da možete rješiti pacijentov problem tako što se riješiti pacijenta; odnosno da uklonite patnju tako što uklonite pacijenta. Naravno to možete učiniti, baš kao što se možete riješiti glavobolje tako što ćete nekome odrezati glavu, ali nemojmo to miješati s lječenjem nekoga, ili brigom za nekoga što je primarna dužnost zdravstvenih djelatnika.

Taština i Zabava, i Smrt – Pascal

Tko ne vidi u svijetu taštinu, zaista je tašt. A tko je vidi? Svi osim mladeži koja pliva u buci, u zabavi i u mislima na budućnost. Ali lišite ih zabave, vidjet ćete kako će venuti od dosade. Tad osjećaju svoje ništavilo ne poznavajući ga; jer velika je nesreća osjećati neizdržljivu tugu čim smo prisiljeni misliti o sebi, a da nam ništa od toga ne može odvratiti pažnju. (164)

***

Lakše je podnijete smrt ne misleći na nju, negoli podnositi misao na smrt kada nam ne prijeti. (166)

--

Kada ljudi nisu mogli pronaći lijeka protiv smrti, bijede, neznanja, dosjetili su se da će biti sretni ako na to ne budu mislili.

***

Bijeda – Jedino što nas u našim nevoljama tješi jest zabava. A ipak ona je to naša najveća nevolja. Jer to je ono što nas poglavito priječi da mislimo na sebe, to čini da se neprimjetno upropaštavamo. Bez toga bismo ostali u dosadi, a ova bi nas dosada natjerala da potražimo čvršće sredstvo kako da iz nje iziđemo. Ali zabava nas obmanjuje i vodi nas neprimjetno u smrt. (171)

PS

Na nekim mjestima Pascal pod zabavom misli na zabave (primjerice spominje i kazališne predstave koje nude lažnu sliku svijeta), a negdje je ukratko opisuje kao sve ono što nam odvraća i odvlači pažnju - distrakcija, diverzija, razbibriga, razonoda.