subota, 24. ožujka 2018.

O stilovima izlaganja u filozofiji, uključujući aforistički

Iako postoji samo jedna filozofska metoda, postoji barem pet stilova izlaganja koji su se javili u Zapadnoj tradiciji. M. Adler u Howto read a book objašnjava;

1. Filozofski dijalog – koristi ga Platon u Dijalozima. Drugi filozofi su pokušali pisati dijaloge – primjerice Ciceron i Berkeley – ali neuspješno, dosadni su i nečitljivi. Platonova veličina vidljiva je iz sposobnosti pisanja dijaloga s toliko humora, šarma i dubine, ali to je ujedno možda i znak da je stil neprimjeren za filozofiju jer nitko osim njega nije uspio biti tako efikasan..

2. Filozofske rasprave ili eseji – od Platonova učenika Aristotela imamo drugi stil u filozofiji. Primjerice Kant prihvaća njegov stil izlaganja. Vidimo početak, sredinu i kraj. Iako su prisutna razmišljanja i prigovori drugih ljudi i filozofa, nedostaju elementi drame; filozofsko razmišljanje je razvijeno kroz izravno izlaganje.

3. Odgovaranje prigovorima – filozofski stil razvijen u Srednjem Vijeku kojeg je usavršio Toma Akvinski u Summa Theologica. Njegov stil je kombinacija postavljanja pitanja i odgovaranja na prigovore. Summa se sastoji od rasprava, pitanja i članaka. Forma članaka je ista: Postavlja se pitanje, predlaže se suprotni (krivi) odgovor; daju se argumenti u korist tih pogrešnih odgovara; na koje se onda suprotstavlja; i u konačnici Akvinski daje svoje riješenje započevši s "Odgovaram". Urednost i poredak ovog stila su privlačni, ali najvažnija značajka tomističkog načina filozofiranja je eksplicitno prepoznavanje konflikata i odgovaranja na prigovore. U vrijeme Akvinskog filozofi su prihvaćali da moraju biti spremni braniti svoje stavove u javnim otvorenim raspravama, argument ne bi bio prihvaćen ako ne bi bio obranjen; filozof nije bio usamljeni mislioc nego je morao suočavati se sa svojim suparnicima. Summa je prožeta duhom rasprava i diskusija.

4. Sistematizacija Filozofije – fascinirani uspjesima matematike u organiziranju ljudskog znanja o prirodi, Descartes i Spinoza, pokušaju organizirati filozofiju na sličan način kao što je organizirana matematika. Descartes želi filozofiji dati sigurnost i formalnu strukturu koju je Euklid dao matematici, i u tome nije bio potpuno neuspješan. Spinoza razvija koncept dalje. Njegova Etika je napisana u strogom matematičkom obliku s propozicijama, dokazima, korolarima, lemama i sličnim, što baš i nije prikladno za metafiziku i moral. Upitno je je li moguće napisati filozofski rad u matematičkoj formi kao što je to želio Spinoza, ili znanstveni rad u formi dijaloga kao što je pokušao Galileo. Obojica nisu uspjeli u određenoj mjeri iskomunicirati ono što su željeli, čini se kako je odabir same forme glavni razlog za neuspjeh.

***

5. Aforistički stil: Postoji još jedan stil filozofskog izlaganja koji zaslužuje spominjanje iako vjerojatno nije toliko važan kao ostala četiri. Aforistički stil usvojen od Nietzschea u Thus Spake Zarathustra i određenih modernih francuskih filozofa. Popularnost ovog stila kroz prošlo stoljeće je možda rezultat velikog interesa zapadnih čitatelja za Istočnim knjigama koje su pisane aforističkim stilom. Dio zasluga možda ide i primjeru Pascalova djela Pensées. Ali Pascal naravno nije namjeravao ostaviti svoje veliko djelu u formi kratkih, enigmatskih izjava; umro je prije nego što je mogao završiti knjigu u formi eseja.

Velika prednost aforističke forme u filozofiji jest taj da je heuristički: čitatelj ima dojam je više toga rečeno nego što je stvarno rečeno jer je on sam taj koji obavlja puno razmišljanja – povezivanja između izjava i konstruiranja argumenata za poziciju. Međutim, istodobno se radi o velikom nedostatku stila. Autor je poput vozača koji pobjegne nakon nesreće; dodirne se teme, predloži istinu ili uvod o njoj, a zatim pobjegne na drugi temu bez da je odgovarajuće obranio ono što je rekao. Prema tome, iako je aforistički stil ugodan onima koji su skloni poeziji, stil je iritantan ozbiljnim filozofima koji bi rađe slijedili i kritizirali autorov tok misli.

***

Koliko znamo ne postoji drugi važan stil filozofskog izlaganja koji se koristio u našoj Zapadnoj tradiciji. (Djelo poput Lukrecijava On the Nature of Things nije iznimka. Izvorno je u stihovima; ali što se tiče stila ne razlikuje se od drugih filozofskih eseja; a i obično ga danas čitamo u proznim prijevodima.) To znači da su svi veliki filozofi koristi jedan od ovih pet stilova; naravno ponekad su probali više od jednog. Rasprava ili esej je vjerojatno najčešći oblik, i danas i kroz povijest. Može biti strogo formalan i težak kao kod Kanta, ili u obliku popularnih filozofskih eseja i pisama. Dijaloge je notorno teško pisati, a geometrijski stil je enormno teško i pisati i čitati. Aforistički stil je izrazito nezadovoljavajući iz filozofske perspektive. Tomistički stil se ne koristi u posljednje vrijeme. Možda ne bi bio prihvatljiv modernim čitateljima, ali čini se kao šteta, s obzirom na sve njegove prednosti.


PS

Koji stil je najbolji? Treba li više pažnje posvetiti nekom od stilova?

Već sam objavio jednom Kreeftovo mišljenje; On hvali dva stila argumentacije i traži njihovo oživljavanje: Sokratov dijalog i Tomin disputatio, prema njemu, radi se o dva
"načina razmišljanja koja jasno i pošteno iznose problem te obje strane izlože na racionalan način. Izgubila su se jer je filozofija degenerirala u ideologiju. Sama objektivna istina se često vidi kao desničarska kršćanska zavjera kojoj je cilj preuzeti vlast (iako je retorika nešto pametnija, na to se sve svodi)."

Zanimljivo da je vjerojatno najznačajnije filozofsko djelo srednjeg vijeka niz tvrdnji, prigovora i pobijanja prigovora. Kao i da su rasprave bile očekivana stvar. Popularno mišljenje o tom dobu nije u skladu s time.

No, kao što Adler ističe, dijaloge je teško pisati, a "odgovaranje prigovorima" (disputatio) jednostavno nije popularno. (Teško je zamisliti kako bi disputatio izgledao u danas popularnim disciplinama, većina odgovora bi bila optužba za fobije ili izme. Istina, nije da te optužbe izgledaju bolje u esejima, ali možete stvoriti dojam da ste izrekli nešto drugo.)


Adler ističe mane aforizma koje su oduvijek i mene iritirale. Problem je bio i veći jer sam u pravilu nailazio na aforizme koje nisam smatrao ispravnim tako da mi ih je bilo teško shvatiti ozbiljno. Ili se radilo o nekim ispraznim citatima samopomoći ili manjkavim argumentima koji su bili sveprisutni u određenim kutkima interneta.

Točnije, nije problem toliko u aforizmu koliko u ljudima koji ne shvaćaju presudne mane tog stila pa se slavodobitno pozivaju na njega. Posebna mješavina arogancije i ignorancije. (Tu mislim na modernije aforizme.)

No, kada naiđete na aforizme s kojima se slažete i koje smatrate efektnim i lijepim sažetkom neke Istine skloni ste zanemariti mane tog stila. Na blogu sam objavio Daviline aforizme o različitim temama. Sami po sebi neće uvjeriti čitatelje u istine o kojima govore, ali to ne umanjuje njihov značaj, nisu tako ni zamišljeni. Kao što sam Davila kaže (iz Umijeće Pisanja); 
Čitatelj neće pronaći aforizme na ovim stranicama. Moje kratke rečenice su točkice na poentilističkoj slici.
i
Ono što ovdje kažem činit će se trivijalno onome tko ne zna sve na što aludiramo. 
Postoje suvremeni autori aforizama koji su također utjecali na pozitivniji dojam tog stila kod mene; a s obzirom na popularnost društvenih mreža (s ograničenim brojem znakova), čini se da aforistički stil nije bez budućnosti.
Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove