srijeda, 21. ožujka 2018.

Hrvatska - žena koju zlostavlja NGO nasilnik

Nije teško prepoznati demokratski deficiti europske unije. Birokracija koju nitko nije izabrao i koja ne mora nikome odgovarati svakodnevno radi na novom poretku koji će biti lišen svih tradicionalnih načina življenja i lojalnosti niže razine. Ponekad će se neki političar pokušati pretvarati da imamo kontrolu nad tim procesom, ali ubrzo se to pretvori u isprazne fraze koje samo dalje legitimiziraju vladavinu birokracije i gubitak suverenosti. Naš nacionalni pravni sustav, policija i sudovi više nisu tu da služe svojim građanima nego da provode birokratske direktive.

Birokratska vizija društva zahtjeva, između ostalog, i stalne napade na tradicionalne običaje i institucije. Skrivena iza Države, napada i obiteljske odanosti običnih ljudi. Potrebno je o njima govoriti s prezirom i omogućiti "subverziju" (destrukciju, inverziju). Sve je to naravno ukrašeno poznatim samopohvalama o "ljudskim pravima" što olakšava ušutkavanje onih koji se ne slažu s takvom Vizijom. Oni koji se ne slažu zaslužuju prezir, cenzuru u medijima i krugovima Vlasti.

"Pitanje" nacionalnih država predstavlja dobar primjer razmišljanja eu birokrata. One su opasne jer su bile izvor sukoba, a to znači da ih se moramo riješiti, potrebno ih je zamijeniti transnacionalnom državom. Ali postoje dva problema s takvim razmišljanjem; Prvo, time odbacujemo nacionalno bez da imamo ikakav razlog vjerovati da će transnacionalno biti išta bolje. Drugo, takvo razmišljanje podrazumijeva da su nacionalne države jednake svojim patološkim oblicima.

Chesterton je tvrdio da su oni koji osuđuju patrotizam jer postoje ljudi koji ratuju iz patriotskih razloga jednaki onima koji osuđuju ljubav jer neke ljubavi dovode do ubojstva. (Očito smatrajući da je takvo osuđivanje ljubavi apsurdna stvar.)

Ipak, upravo takvo razmišljanje je danas prisutno po pitanju obitelji – i stereotipnih uloga. Osuđujemo obitelji i obiteljski život jer u nekim obiteljima postoji nasilje. Baš kao i u primjeru nacionalnih država postoje dva problema s takvim razmišljanjem. Prvo, osuđujemo obitelj i "stereotipne obrasce ponašanja" bez da znamo zašto bi ono što bi ih zamijenilo bilo išta bolje. Drugo, osuđujemo iz zato što ih izjednačavamo s patološkim oblicima.

Takvi prigovori imaju potvrdu u istraživanjima i, pretpostavljam, vlastitim iskustvima. Brak je dokazano najsigurnije mjesto za žene i djecu; drugi oblici domaćinstava imaju višu stopu nasilja i drugih društvenih problema. "Stereotipni" obrasci ponašanja evoluirali su kroz stoljeća i prilagođena su okolnostima života.

(Vezano uz patologije ljubavi moram istaknuti jednu stvar: Nedavno sam pročitao mišljenje da bi mediji uz izjavu nekog svjedoka o tome "da ju je previše volio" pa je stvar završila tragično trebala biti popraćena određenom osudom te izjave, vjerojatno certificiranom od strane nekog ureda ili organizacije. Što god mislili o takvim planovima utjecaja na medije, to ne mijenja poantu. Ne možemo osuđivati obitelj i "stereotipne" odnose unutar nje zato jer ponekad dolazi do patologija, posebno jer znamo da alternativna rješenja po tome pitanju donose još više nevolja.)

O kojem god području govorili, odredbe europske birokracije ne pružaju mogućnost opozicije. Ne znamo tko ih je pisao i tko je za njih odgovoran. Kada naša Vlada napiše određeni zakon odmah se javljaju pitanja i prigovori. Nakon dovoljnog otpora opozicije i medija moguće je i odustati od zakona. (Sjetimo se pritisaka vezanih uz zakon o najvećoj privatnoj kompaniji.)

No, kada neka odredba dolazi iz "Brisela" onda jednostavno ne možemo ništa učiniti. Bezbroj zakona je već uvedeno jer nas na to "obvezuje" europska unija. Čak i oni zakoni koji su izrazito nepopularni u narodu planiraju se i opravdavaju jer su takve "direktive" i prisiljeni smo ih provesti. Ne možemo nikoga prozvati, ne možemo tražiti ničiju odgovornost jer birokrate nismo izabrali, oni su imenovana.

Istanbulska konvencija u tome ne razlikuje se od mnoštva drugih zakona koji su nam nametnuti. Zakon o diskriminaciji nudi nam još jedan takav primjer. Ako se pokušate usprotiviti ratifikaciji "Istanbulske konvencije" ili nekom sličnom pokušaju dobit ćete odgovor da se radi samo o slijeđenju smjernica propisanih prethodnim direktivama, nečemu na što smo se već obvezala i što ne možemo izbjeći. Birokratski despotizam nema alternativu.

Osim problema birokratskog preuzimanja društva, Konvencija je određena još jednim modernim fenomenom; tzv. "rodnim studijima" - uključujući "ženske studije". Kritičari takvih studija ne predstavljaju homogenu skupinu; od konzervativnih i vjerskih mislioca do feministkinja i poznatih ateističkih intelektualaca. Prema njima, "rod" je ideološki nabijena riječ, a rodni studiji ne nude nikakvu akademsku vrijednosti nego politički konformizam. (Što ne znači da ponekad ne naiđu na pokoju istinu.)

Uspješno istraživati u "ženskim studijima" znači djelovati unutar određenog okvira odnosno dolaziti do određenih zaključka; ideologija je sveprisutna a njeno kritiziranje je onemogućeno. Ne postoje rigorozne intelektualne metode koje se njeguju. Cilj nije Istina, ona je stvar povijesnih okolnosti, struktura moći i dominacije. Sve se analizira kao odnos moći; ne tko je što rekao i koja je istina, nego tko je kome, s koje pozicije, tko je ugnjetavan itd. Tipičan primjer je analiziranja svega kao rezultata nadmoći muškog roda na ženskim. (Problemi koji muče muškarce nisu nešto što se uzima u obzir – smrtnost, samoubojstva, kraći životni vijek, lošiji uspjesi u školi, manja zastupljenost, dob mirovine, "isključivanje" iz društva itd.)

Provođenje Konvencije prožete razmišljanjima tipičnim za "rodne studije" nije poseban izazov za eu birokraciju, posebno kada o posljednjem koraku odlučuje osoba koju već dugo kritiziraju da je ništa drugo osim eu birokrata. Ustalom, na narodu je uvijek samo da ratificira, ne da nešto stvarno i bira. Bilo da se radi o političarima, zakonima ili konvencijama.

Dio kritičari Konvencije svjestan je navedenoga pa će joj u skladu s time i pristupati. Činjenica da ju zagovaraju osobe koje obično nude drugačiju viziju društva dodatan su povod skepticizmu o vrijednosti i krajnjim ciljevima.

***

Kada govorimo o nasilju vrijedi se prisjetiti ranijih izjava zagovornika. Autorica jedne od najokrutnijih izjava koju smo imali čuti od naših političara je zasigurno Vesna Pusić. Ona je izrazila očekivanje da [vukovarske] "žrtve silovanja budu u prvim redovima" na paradi. Bio je to njen odgovor žrtvama ratnog zločina silovanja iz Vukovara koje su tražile prijem kod nje. Pozvala je te izmučene žene da pravdu potraže na trgu, daleko od nje i njenog ureda.

Izjava psihologinje Mirjane Krizmanić srećom nije toliko okrutna, ali sama reakcija i medijsko izvještavanje oko događaja govore nam puno o poimanju nasilja. Žena je pretukla (i raskrvarila) svog supruga koristeći metlu nakon što ju je priupitao što ima za večeru. Ugledna psihologinja izjavila je tom prilikom: 
"Konačno se našla jedna hrabra žena koja je zakokodakala, koja je ustala na zadnje noge. Vjerujem da je pitanje o večeri bilo samo okidač nakon kojeg joj je pukao film."

Novinari su slučaj predstavili kroz humor, a ugledna intelektualka odmah pronalazi i objašnjenje; naime, njoj je "pukao film" jer ga više nije mogla trpiti. To je bio okidač. Mislite li da bi se novinari, ženski aktivisti i psiholozi šalili da je njemu "pukao film" jer je stalno slušao prigovaranje? Svako nasilje zaslužuje osudu, ali izgleda da to nije uvijek slučaj.

Dakle tko zaslužuje osudu, a tko obranu? Slučaj Ružice Ćavar pruža još jedan primjer kako se doživljava nasilje. Radi se o starici koja je završila u bolnici nakon napada na prosvjedu, a kako se radi o ženi novinari su priupitali i Sanju Sarnavku za komentar. Odgovor je glasio:"Nije ona nemoćna bakica, nego vrlo agilna žena koja neumorno radi. Ona je sve samo ne nemoćna starica."

Dakle ona ne zaslužuje obranu (bila je na suprotnoj strani od Sarnavke po pitanju tog prosvjeda). Ne mislim da bi se Sarnavka trebala uputiti u branjenje svake žene koja je napadnuta, ali izjava je neprimjerena.

Izjaviti da ona nije "nemoćna bakica", odnosno da je sve "samo ne nemoćna starica" zvuči prilično opasno. (Baba se išla petljat u politiku, aktivist ju je malo ošamaril, nakon par dana je već izašla iz bolnice. Nije njoj niš, jaka je ona. Bude naučila za drugi put pa će bit pametnija.)

Sam napadač na Ćavar se branio na sudu;"Točno je da sam gospođi opalio šamar, ali nisam imao saznanja o njezinoj dobi kao niti spolu jer se sve dogodilo u sekundi".

Što se njega tiče, nakon što mu je "pukao film", mogao je to biti i cro cop u naponu snage. Jednostavno nije bilo načina na koji bi znao da udara osobu koja je u kasnim sedamdesetima, niti da je žena. Zapravo naprednjake niti ne možete optužiti za nasilje nad ženom jer oni niti ne razlikuju spolove i rodove. Ne diskriminiraju niti po jednoj osnovi. Čovjek je zapravo zaslužio nagradu jer ne diskriminira.

***

Kritičarima ratifikacije konvencije često poručuju da u Konvenciji ne donosi ništa novo, odnosno da je sve to već uvedeno u zakone pa nema smisla niti reagirati. Treba reći dvije stvari; Prvo, ako već sve te mjere i vrijednosti postoje onda ne postoji niti takva hitnost da ih još jednom ratificiramo. Drugo, znamo da postoje, ali to ne znači da im se nema smisla protiviti.

Usporedimo ih primjerice s visokim porezima. Recimo da pokušavamo ratificirati "konvenciju o Pravednim Porezima." Oni koji misle da porezi ne bi trebali biti visoki su svjesni da su porezi već visoki. Ipak, to ne znači da bi ih trebali još jednom potvrđivati međunarodnim dokumentima, da bi trebali dopustiti nadzor nekom međunarodnom marksističkom tijelu koje bi se brinulo da porezi budu visoki i da rastu, da se upliću u sve pore društva i ekonomije i određuju visoke poreze; da financiramo udruge koje se brinu o visokim porezima, šire svjesnost potrebe visokih poreza itd.

Što se tiče naših zakona koji su već duže vrijeme pod utjecajem eu direktiva mislim da svi polako postajemo svjesni istih. Zagovornici Konvencije su iznenađeni što se netko protivi spornim stvarima koje su već uvedene, primjerice Zakonom o Diskriminaciji. Pitaju se zašto tada nitko nije prigovarao? Prigovora je bilo, ali su ušutkani.

Nekoliko primjera pokazat će nam utjecaj takvih (interpretacija) zakona;

Jedan zastupnik kažnjen je jer je neudanu ženu oslovio s "gospođica". Naime, radi se o seksizmu. Kada sam prvi put čuo za to, pomislio sam da su ti eu birokrati stvarno podivljali, srećom što su daleko od nas. No, ubrzo sam shvatio da priče nije iz "Brisela". Meni teško čitljiva imena su teško čitljiva jer se radi o mađarskoj manjini u Hrvatskoj. Dakle čovjek je ušao u polemiku s urednicom časopisa i nazvao je "gospođica" što je rezultiralo tužbom i odštetom od 10.000 kuna. Drugi put će razmisliti kada odluči nekog nazvati gospođicom.

Priča čak niti ne zvuči stvarno, jesu li je novinari izmislili?. Ali isto tako, ne zvuči niti nestvarno. Svjesni smo da se radi o apsurdnoj presudi, ali isto tako; lako je vidjeti donošenje takve presude. Upravo je tu i opasnost; dolazi do širokog područja u kojem je autocenzura najbolji izbor. Točnije, najbolji izbor ako želite kratkoročno izbjeći probleme, zapravo je to loš izbor. Izbor koji omogućuje tihi despotizam.

Slučaj koji je izazvao više pažnje u javnosti je "slučaj Bećarac". Naime jedan sudionika folklornih događanja otpjevao je bećarac, popularni dvostih vulgarnog sadržaja. Policajka koja je osiguravala događanje odlučila ga je prijaviti i tužiti jer je smatrala da je taj bećarac bio namijenjen upravo njoj, nešto što nitko od prisutnih nije mogao potvrditi. Čovjek se našao na sudu i morao je opravdavati svoje pjevanje. Što god mislili o tome, vjerojatno bi policija trebala imati pametnijeg posla. Nedavno sam tako pročitao vijest da je "policija plesala protiv nasilja" na trgu. Sjajno od policije, žrtve nasilja će to znati cijeniti. Ako Vam slučajno ukradu auto policajac može doći nešto otplesati na praznom parkirnom mjestu.

Osim bećarca, i maškare su stoljetna tradicija koja je sve donedavno uspješno izbjegavala cenzuru. Ipak, izgleda da novi zakoni i nova vremena više ne omogućavaju kritiku. Mogli ste ismijavati i paliti stvarne ljude (njihove likove), ali sada više ne možete niti ismijavati ideje jer kršite zakone o diskriminaciji.

Slučaj "opizdilice" također je bio medijski popraćen. Radi se o proizvodu koji se prodaje već više od desetljeća, jednom od onih "darova šala" koji navodno služi za "disciplinu žene". Srodni proizvodi su "ženomlat" i "mužomlat", mali valjci kojima je cilj kontrolirati ženu odnosno muža. Lanac koji ih je prodavao našao se u problemima. Obrtniku koji ih proizvodi nije bilo ništa jasno. Zar ljudi ne razumiju da je to, prema njemu, šala, prodaje ih godinama i nitko se nije požalio, a sada veliki broj medija izvještava, uključujući i regionalne, o spravi za nasilje nad ženama koju možete kupiti u dućanu. Obrtnik se branio da surađuje u osmišljavanju proizvoda s umjetnikom Nikom Titanikom. Karikaturistom koji je poznat po risanju kockoglavih 'rvativna u bijeloj potkošulji s čačkalicom u zubima. Napišete neko konzervativno načelo u oblačić iznad takvog tipičnog rvata i dobijete sofisticiranu kritiku. (Primjerice, kantov argument protiv iskorištavanja drugih kao sredstva za svoj cilj lagano predstavite kao mišljenje neukog nasilnika.) Druga stvar po kojoj je poznat Nik Titanik jest glavna junakinja koja uvijek ima valjak u svojim rukama spreman za uporabu. Naime, nasilje nad muškarcima je smiješno. Muž glavne junakinje dolazi doma s poklonom za rođendan, a ona ga dočekuje s valjkom kojeg je spremna upotrijebiti ako nije zadovoljna poklonom.

Niti Bećarac, niti određene pojave u maškarama, a posebno ne opizdilica nisu nešto što bih branio u nekim drugim okolnostima. Ovdje ih samo navodim kao primjere danas problematičnih stvari.

Ured Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova svakodnevno nudi mnoštvo primjera. Jedan od njenih zadataka je "rodno" analizirati sve udžbenike. (Postoje zakoni, direktive, konvencije i sve potrebno što regulira tu aktivnost.) Tako primjerice analiza udžbenika hrvatskog uključuje podatake o tome koliki postotak likova je u braku, a koliko u vanbračnoj zajednici. Koliko glavnih likova je majka, koliko otac itd. Analizira se koliko su uključene rodno osjetljive teme; primjerice vjerojatno niste upoznati s činjenicom da je broj književnica u hrvatskoj povijest znatno veći nego što ih bilježi službena povijest, ali i takvi podaci su problematični jer se uz književnice češće nego uz književnike spominje bračni status – a time se potvrđuju društveni stereotipi itd. Jeste li znali da nema nijedne radne bilježnice koja u potpunosti koristi rodno osjetljiv jezik?

Da nema pravobraniteljice ne bismo nikada znali da u udžbenicima povijesti, samo 0,6% vojnih lica čine osobe ženskog spola. Ili da neki udžbenici uopće ne objašnjavaju prelazak sa matrijarhata na patrijarhat. Time je propuštena mogućnost da se objasni u kojem se pravcu povijest kasnije odvijala. (Citiram stvaran prigovor, nije parodija). Ne samo da su takvi prigovori stupidni, nego se prigovara i jer udžbenici ne spominju određene podatke i brojke koje su dokazano pogrešne, ali su dio pravovjerja "ženskih studija".

Izgleda da su nas krivo podučavali povijest; sve što se dogodilo treba tumačiti kroz (nasilni) odnos muškaraca prema ženama.

Ipak, pravobraniteljica je jednom reagirala i u korist muškaraca. Pobunila se protiv jeftinijeg upada za žene u klubove jer se radi o diskriminaciji. Doduše, ispostavilo se da nisu muškarci ti koji su diskriminirani nego žene. Naime time se "učvršćuju tradicionalna stereotipna shvaćanja o ženama kao pripadnicama tzv. nježnijeg, odnosno društveno slabijeg spola."

Još jedan dobar primjer istupanja ureda Pravobraniteljice koji pruža uvid u njenu misiju je zasigurno reakcija na studenticu koja je izrazila mišljenje protivno feminističkom pravovjerju. Zahtijevala je objašnjenje i odgovor o čemu se tu radi, od kuda toj studentici pravo da daje takve izjave. Potrebno je bilo to istražiti, tražiti opravdanje.

Dakle, ova Konvencije ne donosi toliko novosti. Već odavno postoji procedura koja se upliće u sva područja života. Postoji čitav kompleks birokracije.Vladini i kvazinevladini uredi u suradnji s tzv. nevladinim organizacija sprečavaju svaku raspravu; donose diktate kojim se rješavaju sva pitanja neslaganja.

***

Sociolog Letica koji se zalaže za ratifkaciju ima samo jednu zamjerku na istu, naime nije mu baš jasno što znači "rodno uvjetovano nasilje", točnije kakvo je to nasilje nad ženom jer je žena. (S obzirom da je Konvencija prožeta tim pojmom možda se ne radi o beznačajnom detalju.) Članak 3. Konvencije definira;"rodno utemeljeno nasilje nad ženama označava nasilje usmjereno na ženu zbog toga što je žena ili koje nerazmjerno pogađa žene;"

Što bi to značilo da je žena napadnuta jer je žena? Nije lako sjetiti se primjera. (Jedini primjer napada zbog spola koje mi pada na pamet bi bilo napadanje muškarca koji nepozvan uđe u žensku svlačionicu, ali tu se očito radi o posebnim okolnostima – doduše u današnje doba može se pozvati na svoj ženski rodni identitet. )

Dakle napad na ženu jer je žena znači nešto drugo. Prema objašnjenju nekih obrazovanijih zagovornika Konvencije izgleda da se radi o nasilju na temelju rodnih stereotipa odnosno uloga.
(O stereotipima i rodnim ulogama se ništa ne govori osim da su društveno uvjetovani, odnosno da su promjenjivi kroz prostor i vrijeme. )

Sutkinja Branka Žigante Živković navodi u VL da se radi o onim situacijama kada je rodna uloga okidač za nasilje. Citiram iz razgovora; "To su te rodne uloge. To je iz onog priručnika za ponašanje žena iz 1955. godine."

 Novinar; "Kojeg priručnika?", odgovor;
"I dan danas visokoobrazovani muškarci drža ga u svojim mobitelima, hvale se njime i smiju se. Zbog njega su svojedobno ženama u Americi operirali kortekst prvog režnja da bi bile sretne i nasmijane i da ne bi reagirale na svoje muškarce. Upute iz tog priručnika govore da su se žene, prije nego što muškarac dođe kući, morale presvući, otuširati, našminkati i namirisati, skuhati večeru, spremiti djecu na spavanje da im tata da samo pusu i onda biti na raspolaganju mužu. "

Dakle to je objašnjenje rodnih uloga koje nam nudi sutkinja koja predaje i sudi u slučajevima takvog nasilja. Drago mi je da je ta stvar razjašnjena.

Moram priznati, iako volim seriju Gruntovčani, kasnije epizode mi nisu toliko zanimljive. Sve poslije one epizode kad je Dudek došao doma iz birtije, a Regica nije bila otuširana i našminkana jer je cijeli dan telila kravu pa ju je Dudek odvezao u Zagreb na lobotomiju. Serija jednostavno više nije bila ista.

Ne znam o čemu i o kojoj knjizi priča; ali ako visokoobrazovani muškarci razmjenjuju tu knjigu i smiju joj se pretpostavljam da njihov smijeh nije zavjernički zloban.

Izgleda da smo napredovali od vremena kada smo krivili Knjigu Postanka za sve nevolje. Da samo "nepismeni pastiri" nisu zapisali da trudnoća i briga za dijete predstavljaju veliki napor (i muku) za ženu, odnosno da je ženi u tim trenucima potrebna pomoć muškarca koji mukotrpno privređuje i o kojem ovisi. Zamislite primjerice da je pastirica zapisala da žena u devetom mjesecu trudnoće može danima bez vode (nešto poput deve s grbom) i da ima snagu kojom može mrviti lavlje lubanje, a da je novorođenče odmah spremno na samostalan život – da je odgajanje djece usputna stvar koju radite kao hobi. Pa onda bi rodne uloge bile potpuno drugačije. Svi koji razumiju evoluciju znaju da je opis iz Knjige Postanka potpuno pogrešan, trudnoća i othranjivanje nije nikakava muka za ženu, nije joj je tada potrebna ikakva pomoć niti ovisi o muškarcu - koji također ne mora mukotrpno raditi kako bi ispunio tu dužnost.

No, koliko god bio kvalitetan njen opis rodnih uloga, ponudila nam je primjer iz prakse na temelju kojeg možemo zaključiti par stvari.
"Imala sam slučaj gdje je muškaraca razbio auto, pretukao suprugu i sinu psovao mater. U žalbi je izjavio : "naravno da sam sinu je...o mater kad je to moja žena, a njegova mater. A naravno i da sam razbio auto i suđe jer sam ga kupio i to je moje vlasništvo." Ili na pitanje zašto ste udarili ženu: Pa što ona misli, da će sjediti i piti kavu, a ne meni skuhati ručak". To su najčešći okidači.[...]"

Čovjek se čini kao idiot. (Pretpostavljam da je kažnjen na neki način.)

Dakle, čini se da je rodno utemeljeno nasilje ono nasilje koje uslijedi jer žena ne ispunjava "rodnu ulogu". U ovom slučaju, "rodna uloga" zahtijeva da žena kuha ručak što ona nije učinila pa ju je muškarac "kaznio" odnosno pretrpjela je "rodno utemeljeno nasilje". Je li to onda objašnjenje?

Niti takva definicija ne objašnjava previše. Napadnuta je jer nije skuhala ručak, ali zamislite da joj je muškarac rekao da mu popravi auto jer je spretna s mehanikom. Kada to nije uspjela učiniti
muškarac ju je "kaznio". U tom scenariju nije pretrpjela "rodno utemeljeno nasilje" jer nasilje nije imalo veze s rodno utemeljenom ulogom. Naime "rodna uloga" nije ta da žena popravlja auto, to rade muškarci.

Još je jedan problem. Što s istospolnim vezama? Bilo je nekoliko slučajevima ubojstava istospolnih partnera. Slučaj koji je uključivao masakr mačetom dobio je dosta medijske pozornosti. Radi li se tu o rodno utemeljenom nasilju? (Radilo se o muškarcima pa to onda nije ni bitno.)

Što s lezbijskim vezama? Zamislite ženu koja nakon napornog dana sjedenja u odborima i dodjeljivanja sredstava - posao koji će se povećati nakon ratificiranja, javi svojoj partnerici da joj je sredila pare i da uskoro dolazi doma proslaviti. Pustiti će si film, pojest malo kokica... ma pobrinut će se ona za malu. Sjedne ona na kauč, zagrabi kokice, a kokice nejestive. Nastavak scene ne treba opisivati, ali pitanje ostaje. Radi li se tu o "rodno utemeljenom nasilju"? Je li nasilje u takvim vezama također rezultat povijesno nejednakih pozicija muškaraca i žena? (U nedavnoslučaju obračuna s noževima i puštanjem krvi sud je odlučio pustiti sve uključene.)

Dakle, "rodno utemeljeno nasilje" se ne čini baš kao dobro definiran pojam.

Slično sutkinji, Sanja Barić u VL objašnjava kakvim se nasiljem bavi Konvencija i koji joj je cilj;
"[...] rod kao društvena kategorija, gdje društvo daje uloge i postavlja očekivanja pa se rodne uloge mijenjaju kroz vrijeme i od društva do društva. Konvencija govori da je nasilje nad ženama utemeljen na tim rodnim ulogama jer je položaj žene doživljen kao tradicionalno podčinjen, potplaćen, inferioran, primjeren za umjerena pojašanja, ona je ta koja mora trpjeti, dok se muškarcima dopušta puno više, oni su hranitelji... Konvencija uzrok nasilja prepoznaje ne u činjenici tko se kako fizički rodio, nego u tome što društvo pripisuje određenu ulogu ženi. Zbog toga nasilje postaje dio strukturalne pojave društva već od najranijeg odgoja, kroz školovanje, poimanje obitelji, a Konvencija pri tome identificira loše prakse u prevenciji."

Čini se da je netko upoznat s "Rodnim Studijima".

Prvo, Istina je da postoje ljudi koji smatraju da su žene – i njihove tradicionalne rodne uloge – inferiorne. Takve ljude zovemo feministima. Prema njima, žena mora postati "jednaka" - točnije "jednaka kao muškarac" - da bi zaslužila poštovanje.

Drugo. Možemo s prezirom govoriti o "hraniteljima" ali to ima svojih posljedica. Negativnih posljedica koje se tiču i muškaraca (mladića) i žena (djevojaka) i djece. U onim dijelovima Zapadnih društava gdje je izgubljena ideja (dužnost, obveza) mladića kao hranitelja potrebnih svojoj djeci i partnerici dolazi do mnoštva društvenih patologija, a to uključuje povećanje i onih protiv kojih bi se trebala boriti ova konvencija. Mladići ne pronalaze smisao, troše samo na svoje užitke; djevojke ostaju bez potpore i moraju se snalaziti; a najgore prolaze djeca koja su prepuštena mnogim negativnim utjecajima bilo ulice bilo onih s kojima žive ali s kojima nisu rodbinski vezani i koji nerijetko imaju neke druge interese u tome. Država je tada pozvana da postane "hranitelj", ali utjecaj roditelja je veći od samih financija. Iako se govori o "hranitelju" kao društvenom konstruktu, radi se o drugim (evolucijskim) utjecajima. I uspješne, bogate žene visokog položaja u društvu tražit će muškarca koji će biti uspješniji "hranitelj"; to vrijedi i kada njen interese u tom odnosu nije niti dugotrajna veza niti djeca.

(Znam da nije popularno – možda ni zakonito - isticati takve stvari, ali one neće nestati. Postoje različiti doprinosi majke i oca; čak i ako je primjerice otac profesionalni kuhar, majčina uloga nuđenja obroka ima drugačiju vrijednost. Naravno da i žene zarađuju, i muškarci njeguju. Nije znanstveni uzorak, ali u tradicionalnim obiteljima s više djece koje poznajem, sve žene rade - djeca su nešto starija. U jednoj obitelji žena jedina i radi; Ali to ne mijenja ono što želim reći.

Isto tako; najveći strah muškarca nije da će, kada čuje da ima smrtonosnu bolest, za izlječenje morati koristiti lijek kojeg je osmislila žena. Kako se samo usudila; radije će umrijeti nego uzeti taj lijek.)

Treće, govoriti o nasilju kao dijelu "strukturalne pojave društva već od najranijeg odgoja, kroz školovanje, poimanje obitelji" implicira potrebu društvenog inženjeringa, nešto na što upozoravaju i kritičari.

Ipak, profesorica Barić nas na samom početku razgovora u VL uvjerava
"[...] u aktualnoj situaciji nema ni trunčice istine u tome što tvrdi strana koja se boji ratifikacije Istanbulske konvencije";

a nešto kasnije na pitanje "U slučaju ratifikacije kakav je pravni status Konvencije?" odgovara; 
"Ona tada postaje dio unutarnjeg pravnog poretka, pravne snage iznad svih zakona."

Pretpostavljam da onda ipak ima barem trunčica istine u kritikama na račun Konvencije.

***

Što onda konkretno piše u Konvenciji, izdvojit ću samo par stvari;

Pozivaju se na ranije dokumente, neke poznatije, neke potiho uvedene kao plod birokratskog širenja. Radi se o povećem broju stranica tako da nisam upoznat sa svime što piše u tim dokumentima, ali sam u njima pogledao neke definicije.

Primjerice izgleda da "rodna ravnopravnost" ne označava jednaka prava muškaraca i žena kao što bi netko mogao pomisliti. Ne radi se o tome da muškarac i žena imaju jednake mogućnosti i opcije u životu, nego o tome da bi trebali imati iste ishode. Kada ne postoje isti ishodi onda se očito radi o rezultatu diskriminacije. Prema tome, "rodna ravnopravnost" zahtijeva podjednaku zastupljenost žena i muškaraca. (Na svim pozicijama u svim područjima društva, pretpostavljam, ako slijedimo logiku) Bilo da se radi o javnim pozicijama ili privatnom sektoru, razvijaju se različiti mehanizmi nadzora kojima se želi postići takva ravnopravnost.

Konvencija obvezuje stranke da poduzmu sve potrebne mjere za uvođenje "rodne ravnopravnosti", odnosno "osiguravanje praktičnog ostvarenja tog načela". Pretpostavljam da to možete interpretirati kao uklanjanje eventualnih prepreka istim pravima što nije posebno kontroverzno, ali s obzirom na sve veći broj zakona i "preporuka" kojima je cilj postići jednaku zastupljenost možemo to interpretirati i nešto šire. (Uostalom, stalno čujemo da žene u našem društvu nisu postigle ravnopravnost, očito se tim pojmom ne misli na iste opcije nego na iste ishode.)

Primjerice imamo zakon prema kojem se na izbornim listama treba nalaziti određeni postotak žena. Posljednjih nekoliko izbora obilježeno je zamornim izvještavanjem tko je prekršio taj zakon koji pokušava ostvariti proizvoljne planove birokracije. Politikom bi se trebali baviti oni koji su motivirani, spremni i sposobni za to. Ispunjavanje kvota ne donosi nikakvu posebnu korist. Izbori imaju svoj cilj, Vlast ima svoju funkciju, ne služi da bi se zadovoljavale kvote. Kanadski premijer je oduševio liberalne medije kada je u vladu postavio ljude na temelju njihovih demografskih obilježja; a još više ih je oduševilo njegovo objašnjenje zašto je to učinio. Naime, njegovo objašnjenje je bilo "zato što je 2016. godina". Sjajno objašnjeno. S vremenom je Trudeu postao parodija samog sebe pa je izgleda nekako popustilo oduševljenje njime. Zašto bi na najvažnije pozicije stavljali ljude jer su određenog spola ili boje kože? Zašto ne bi postavili najsposobnije?

"Rodna ravnopravnost" u smislu jednake zastupljenosti muškaraca i žena ne postoji na naftinom platformama ili u dječjim vrtićima. Ne radi se o neopravdanoj diskriminaciji, postoji puno faktora koji dovode do takvih razlika.

(Možete pročitati da smo daleko od ravnopravnost jer tek mali postotak očeva odlazi na porodiljni; većinom su žene te koje ga uzimaju. Vjerojatno postoji drugo objašnjenje osim diskriminacije; i nekako sumnjam da bi same žene bile zadovoljne kada bi tu postigli "ravnopravnost".)

No, ova digresija o "ravnopravnosti kroz jednaku zastupljenost" nije toliko bitna za sada. Dovoljno je reći da kada dođete u bolnicu i čujete "Bez brige, ovdje imamo jednaki broj doktora i doktorica; mi ne zapošljavamo na temelju znanja i sposobnosti nego na temelju spolnih obilježja." nećete biti zadovoljni.
---

U Preambuli Konvencije se, između ostalog, navodi:
"prepoznajući da je nasilje nad ženama manifestacija povijesno nejednakih odnosa moći između žena i muškaraca, koji su doveli do dominacije nad ženama i diskriminacije žena od strane muškaraca i do sprečavanja punog napretka žena; "

Ovo je teško povjerovati. Radi se o feminističkoj ideološkoj zaluđenosti, običnoj pseudoznanosti koja nasilje objašnjava kao rezultat "povijesno nejednakih odnosa".

Odmah poslije se navodi;
"prepoznajući strukturalnu narav nasilja nad ženama kao rodno utemeljenog nasilja, te da je nasilje nad ženama jedan od ključnih socijalnih mehanizama kojim se žene prisilno stavlja u podređeni položaj u odnosu na muškarce; "

Ovakve izjave i korišteni termini su ono što kritičare poziva na oprez. "Stukturalno nasilje" jedna je od omiljenih termina neomarksista (Posebno prisutno u području tzv. "mirovnih studija".) Jedna domaća organizacija ga na svojim stranicama opisuje kao "ono [nasilje] kod kojega nema prepoznatog počinioca". Dakle ne postoji zakon koji bi trebali promijeniti, jednostavno je potreban sveoubuhvatan proces društvenog inženjeringa na svim razinama.

---

Već smo se bavili time što znači "rodno utemeljeno", ali što uopće znači nasilje? Prema Konvenciji, nasilje, odnosno njegove posljedice, imaju više oblika; "tjelesnu, seksualnu, psihičku ili ekonomsku štetu"

Svi imamo otprilike predodžbu što znači "tjelesna šteta". "Psihička šteta" ima prilično široku definiciju sudeći po stranicama udruga koje se bave tim pitanjem , ali svakako postoje situacije koje bi svi osudili.

"Seksualni zločini" su također nešto što će svi osuditi kao najgore prijestupe koji zaslužuju oštre kazne.

Ipak, danas su ti zakoni toliko prošireni da obuhvaćaju i apsurdne situacije. Ako se sjetimo svih primjera iz nedavnog "metoo" pokreta shvatiti ćemo da se stvarno svašta pokušava osuditi u tom području.

Seksualno oslobođenje, i potpuni raspad "stereotipa" i "rodnih uloga" oko udvaranja proizvele su veliki broj problema, i još veći broj problematičnih rješenja za te probleme. Iako je dugo vladalo uvjerenje da je sve u redu dok postoji "pristanak" danas se javlja svijest da je "pristanak" puno kompleksnija stvar. (Barem u naprednjačkom modelu ponašanja.) Danas možete upasti u probleme jer je djevojaka naknadno shvatili da, iako je "pristala", osjeća kajanje i da nije bila spremna nositi se sa svim posljedicama.

Novi zakoni u tom području unose samo još zbrke. Naš zakon poznaje takozvani "snošaj bez pristanka". Moglo se to činiti kao nešto što bi trebalo pomoći žrtvama, ali u praksi se pokazalo da ono što bi sudili kao "silovanje" sada može postati "snošaj bez pristanka". Još jedan primjer gdje promjene štete onima kojima bi navodno trebale pomagati, odnosno udaljavaju žrtvu i društvo od pravde.

Ekonomsko nasilje je zanimljiv primjer. Iako konvencija samo spominje "ekonomsku štetu" radi se o široj temi. Ne prepoznaju sve države taj prijestup, a prema različitim istraživanjima ne prepoznaju niti sve žene da su žrtve tog zločina. Jasno nam je da otimanje imovine ili nasljedstva spada u nasilje, ali različiti istraživači su prilično raširili taj pojam. (Postojeći zakon je srećom smisleniji od različitih pojašnjenja aktivista koji su gotovo svaku pojavu uspjeli protumačiti kao ekonomsko nasilje.)

Zajednički život očito podrazumijeva kompleksnu isprepletenost interesa i odgovornosti; unijeti razdor nije teško, ali je teško, u slučaju sukoba, raspetljati stvar. Publikacije udruga koje raspravljaju o svim oblicima nasilja ponekad idu toliko daleko da ga definiraju kao subjektivnu stvar – nasilje je ono što netko smatra nasiljem. Takvo trivijaliziranje samo odmaže u osudi stvarnog nasilja.
---

Članak 8. i 9. odnosno se na obveze Država koje moraju financirati aktivnosti nevladinih organizacija. Ne iznenađuje da su upravo te organizacije najglasnije.

Dalje nailazimo na;
"Članak 12. – Opće obveze

Stranke će poduzeti potrebne mjere za promicanje promjena u društvenim i kulturnim obrascima ponašanja žena i muškaraca s ciljem iskorjenjivanja predrasuda, običaja, tradicija i svih drugih postupanja u praksi koja se temelje na ideji manje vrijednosti žena ili na stereotipnim ulogama žena i muškaraca. "

Dakle, Konvencija nalaže da iskorijenimo predrasude, običaje i tradicije [koje se temelje na stereotipnim ulogama žena i muškaraca]. Drugim riječima, konvencija nalaže potpunu kontrolu društva.

Potrebno je osloboditi društvo od običaja, tradicija, autoriteta i tradicionalnih institucija. Često čujemo takve pozive. Ali što onda preostaje? Što je društvo bez običaja, tradicije, autoriteta i institucija? Tko onda definira društvo?

Umjesto organskog razvoja imamo proizvoljne planove birokrata. Birokracija je ta koja upravlja životom pojedinca; od začeća do smrti; ona definira na koji način ćemo živjeti s našim bližnjima. Obitelj i naslijeđena kultura su neprijatelji jer nisu egalitarni. (Birokracija konfiscira čitavo društvo.)

Takvo razmišljanje je potrebno nametnuti politički, pravno, društveno i kulturno kada god je to moguće.

Konvencija nastavlja; 
"Članak 14. – Obrazovanje

1. Stranke će poduzeti, kada je to primjereno, potrebne korake kako bi nastavne materijale o pitanjima kao što su ravnopravnost žena i muškaraca, nestereotipne rodne uloge, uzajamno poštovanje, nenasilno rješavanje sukoba u osobnim odnosima, rodno utemeljeno nasilje nad ženama i pravo na osobni integritet, prilagođeno razvojnim sposobnostima učenika, uključile u redovni nastavni plan i program i na svim razinama obrazovanja. "

Potrebno je uključiti takvu ideologiju u nastavni plan i program na svim razinama obrazovanja. Nova ideologija preuzima sve. Sve što djeca i mladi uče treba biti prožeto njome. Sami priznaju svoje planove društvenog inženjeringa.

Krajnji cilj nije samo promovirati ideologiju nego stvoriti svijet u kojem djeca neće birati "stereotipno" ponašanje u životu. Ne radi se o tome da djeca uče o "nestereotipnim" rodnim ulogama, nego da oblikuju svoj život prema onome što su naučili. Obitelj nije samo nepotrebna, nego je i štetna; birokracija je tu da je zamijeni.

Druga stavka istog članka:
"Stranke će poduzeti potrebne korake za promicanje načela iz stavka 1. kako u neformalnim obrazovnim okruženjima, tako i u sportskim te kulturnim okruženjima i okruženjima za slobodno vrijeme te u medijima. "

To je izgleda bilo potrebno navesti da ne bi netko posumnjao u njihovu predanost sveobuhvatnim promjenama. Dakle, ne radi se samo o vrtićima, školama i obrazovnim ustanovama, radi se o svemu s čime bi čovjek mogao ispunjavati svoje slobodno vrijeme. Sport, kultura, mediji.

Nedopustivo je da se netko bezbrižno opušta na nekom sportskom događaju, posjetu izložbi ili
nekom koncertu; svatko mora stalno biti svjestan zadatka izgradnje novog društva.

(Slobodno uživajte u Mozartu, ali morate znati da je on bio muškarac. On je proizvod patrijarhata, govori kroz stereotipe i nasilje; u njegovim operama žene su majke, ljubavnice i supruge; nisu inženjerke i vojskovođe. Sjetite se svih onih ženskih mozarta koje ignoriramo jer nisu muškarci. Ili što već treba istaknuti uz podučavanje njegove umjetnosti.)

---

Naravno, uz sav taj posao, potreban je i mehanizam nadzora, način na koji ćemo stalno pratiti razvoj; upozoravati, poticati i kažnjavati. Članak 66. navodi
Skupina stručnih osoba za djelovanje protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (u daljnjem tekstu “GREVIO”) pratit će provedbu ove Konvencije od strane stranaka. 
GREVIO će se sastojati od najmanje 10 članova i najviše 15 članova, uzimajući u obzir rodnu i geografsku ravnotežu, kao i multidisciplinarno stručno znanje. Njegove članove birat će Odbor stranaka između kandidata koje predlažu stranke, na razdoblje od četiri godine, s mogućnošću jednog reizbora, te će biti izabrani među državljanima Stranaka. 
Rodna ravnoteža i jednakost su jako bitni, poručuje nam to Konvencija. Pogodite koji je omjer žena i muškaraca u toj skupini? Nije teško. Odnosno, nije teško ako znate što znači dijeliti s nulom. Svi članovi su naravno žene; baš kao što to priliči skupini koja se toliko zalaže za ravnopravnost.

(Iz životopisa saznajemo da se bave "gender" ovim "gender" onim, jedna je primjerice "chairperson" rodnih studija. Takvi lingvistički vandalizmi sami po sebi posebno ohrabruju.)

Nisam se upuštao u detaljniju analizu onoga što su objavile te aktivistice kojima predajemo našu suverenost; ali sigurno će učiniti sjajne stvari. Nema razloga zašto im ne bi prepustili kontrolu nad društvom.

***

Nije teško vidjeti da bi dijelovi konvencije koji se tiču azila, rehabilitacije prekršitelja, kažnjavanja i sl. mogli biti "kontroverzni"; ali to mi trenutno nije bilo zanimljivo. (Nemojmo ni zaboraviti da se u konvenciji ne spominju samo partneri nego i drugi prekršitelji – neovisno o naravi odnosa sa žrtvom, a žrtve su i one žene prije punoljetnosti.) U obiteljskom pravu muškarci su često diskriminirani, sigurno će i implementacija Konvencije donijeti nove primjere.

Konvencija spominje i potrebu programa prevencije, posebno ističući programe za dječake. Samo po sebi ne mora biti ništa sporno, svatko odgaja svoje sinove da ne udaraju djevojčice i sl. (Poznat nam je taj stereotip.) Ali ne možete dječacima poručivati da oduvijek ugnjetavaju žene;da su dio patrijarhata, da su silovatelji i nasilnici. Da su muškarci odgovorni za sve svjetske probleme, da sustavno ugnjetavaju žene, da su kolektivno odgovorni za različite zločine i nasilje protiv žena. Da je njihova muževnost "toksična", da trebaju biti izfeminizirani. Čitava povijest čovječanstva povijest je ugnjetavanja kojem i oni pripadaju jer su muškarci. Oni imaju privilegije. Trebaju se sramiti svog muškog roda, ispričavati se zbog njega, osjećati mržnju i samoprezir.

(Nije korisno ni za djevojčice i žene kada im poručujete da ih muškarci ugnjetavaju, da su njihovi eventualni neuspjesi rezultat patrijarhata.)

Obično, kada razmišljate o sprečavanju i kažnjavanju nasilja u obitelji, pretpostavite da će nasilje biti u fokusu. Ali postoji i drugi pristup. Proglasite svo nasilje rezultatom stereotipa – rodno utemeljenim; zatim uklonite stereotipe i rodne uloge. Rezultat svega je da ste riješili problem nasilja.

Bez obitelji, nema ni nasilja u obitelji. Naravno, zapravo niste riješili problem. Obiteljsko nasilje niste uklonili zato što ste uklonili obitelj.

"Oslobađanje" od rodnih uloga olakšava muškarcima da napuštaju svoje žene i djecu. Teže se formiraju nove obitelji, razvijaju se sukobi između muškaraca i žena. Pate i žene i djeca. Unatoč tome, upravu njihovu patnju aktivisti smatraju nečime što sprečavaju i olakšavaju. Zaslijepljeni vizijom utopijske budućnosti bez rodnih uloga jednostavno ne prepoznaju mane svijeta kojeg zagoravaju.

Svi ćemo se složiti da žrtve (i društvo) zaslužuju pravdu; i siguran sam da su upravo kritičari Konvencije općenito skloniji propisivati rigoroznije kazne u težim slučajevima – kazne zbog kojih bi se ljudskopravaši bunili. (Tako da odbacivati sve kritičare kao osobe koje ne mare za - ili čak odobravaju i potiču - nasilje nije opravdano.)

Nažalost, "problem" nasilja ne možete u potpunosti "riješiti". Ne radi se o nečemu što "struka" može iskorijeniti. Naprednjaci su skloni kriviti društvo (ili neke nežive objekte) zbog prisutnih patologija u ponašanju, ali takav pristup ne pridonosi rješenju. (Za nasilje među mladima, kriv je kapitalizam, za terorizam je kriv zapadni imperijalizam, oružje je krivo za nasilje, internet dovodi do... droga i alkohol su krivi za... itd.) Ljudi imaju slobodnu volju. Kriviti stereotipe, povijesne nejednakosti, rodne uloge ili što već neće riješiti problem.

Kao što upozoravaju mislioci skeptični prema viziji eubirokrata; Obitelj je temelj društva, a uloga oca i uloga majke bitan dio normalnog ljudskog života; ta uloga zahtijeva predanost koju društvo treba vrednovati. Odbacivanje i preziranje tih uloga vodi u propast.

Hvalimo se svojim novim slobodama, ali smo zapravo pod sve većom kontrolom. Bezimeni birokrati upravljaju čitavim društvom; ne postoji kultura slobode samo politički nametnutni konformizam.

Nadajmo se da nećemo prekasno shvatiti sve razmjere uporabe države sile, odgojno-obrazovne indoktrinacije i društvenog inženjeringa.


Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana

Unesite e-mail adresu ukoliko se želite pretplatiti na postove