[prethodno: Uvod: Antropologija: Sociologija]
Antropologija koja
proizvodi sociologiju konzervatizma također dovodi do (usko
povezano) epistemologije konzervatizma – iz razloga o kojima smo
već govorili. Visoka očekivanja od ljudske osobe koje ima
Ljevica usmjeravaju prema društveno viziji s velikim pouzdanjem u
kapacitet racionalnog dizajna za oslobađanje pojedinca od tereta i
obveza. Ova vizija podrazumijeva da možemo riješiti, ili barem
ublažiti, društvene probleme konsolidirajući znanje u ruke jedinih
legitimnih institucija zajedničkog djelovanja; vladinih institucija.
Moderna znanost, uključujući modernu društvenu znanost, to
omogućuje. Konzervativci kreću od vrlo različite pretpostavki o
ljudskom znanju i sposobnostima. Kao što je već spomenuto,
konzervativci obično vjeruju da je znanje društva, često stečeno
kroz proces pokušaja i pogrešaka kroz generacije, podjednako
sadržano u formama i strukturama njegovih institucija kao i u
eksplicitnoj ekspertizi koju oni prenose i primjenjuju. To je jedan
od razloga zašto konzervativci poštuju tradicionalne institucije.
Trajna moralna ograničenja čovječanstva praćena su trajnim
kognitivnim ograničenjima, a institucije društva postoje kako bi
nam pomogle ublažiti bolne posljedice tih ograničenja –
omogućuju da znanje društva bude više od sume znanja svih njegovih
građana.
Jedan od velikih
pogodnosti života u društvu je, kao što je Hayek istaknuo,
mogućnost primjenjivanja na naše probleme i potrebe znanja koje
mi sami ne posjedujemo, i zapravo, znanja koje nitko ne posjeduje –
čak niti najupućeniji tehnokrati. Konzervativci
nisu skloni dijeljenju progresivnog pouzdanja u tehničku ekspertizu,
sumnjaju da ikoja skupina stručnjaka ikada može imati dovoljno
znanja da ostvari upravljanje i administraciju koju Ljevica očekuje
od vlasti. Naša antropološka i sociološka skromnost vodi nas
do epistemološke skromnosti.
To
ne znači da smatramo kako društvo nije sposobno postići značajne
podvige primjenjenog znanja koje zahtijeva moderna, raznolika,
dinamična nacija; nego smatramo da se ti podvizi mogu postići kroz
institucije koje usmjeravaju društveno znanje od nižih razina, a ne
kroz nametanje tehničkog znanja s vrha. Konzervativci, posebno
američki, nisu fatalisti, i često smo prilično optimistični o
američkim izgledima; ali mi smo radosni i puni nade upravo zato što
krećemo s niskim očekivanjima – zato jer vjerujemo u kapacitet
američkog društva da se s vremenom unaprijedi na dinamične,
raspršene, decentralizirane i postepene načine; unatoč našoj
sumnjičavosti prema sposobnosti okrupljenog tehnokratskog
upravljanja da sve to popravi odjednom slijedeći određeni plan.
Spomenuto usmjerenje
znanja odozdo je upravo ono što mnoge od naših posredujućih
institucija društva čine, posebice kada se radi o rješavanju
praktičnih problema. Jednostavno rečeno, radi se o procesu koji
uključuje tri opća koraka, sva utemljena u poniznosti;
eksperimentacija, evaluacija i evolucija.
Tržišta su prilagođena
slijeđenju tih koraka. Poduzetnicima i poduzećima nude znatne
poticaje da iskušavaju nove načine poslovanja i rada
(eksperimentacija); ljudi na koje to utječe odlučuju koji
način im se najviše sviđa (evaluacija); odgovori korisnika
su ti koji odlučuju što će se zadržati, a što odbaciti
(evolucija).
Opisani proces djeluje i
daleko van eksplicitno ekonomske aktivnosti. Radi se o načinu na
koji naša kultura uči i evoluira, načinu na koji se formiraju
norme i navike, načinu na koji društvo "odlučuje" što
će zadržati a što promijeniti. Radi se o učinkovitom načinu
balansiranja stabilnosti s unapređivanjem, kontinuiteta s
promjenama, tradicije s dinamizmom. Uključuje očuvanje srži s
eksperimentima na marginama u pokušaji ostvarivanja najboljeg od
oba.
Zbog toga konzervativci
često posežu za vokabularom tržišta u javnim programima – ne
radi se uvijek o stvarnim tržištima, nego o korištenju tih tri
koraka u postizanju inkrementalnih unaprjeđenja. Vezano uz
poznate probleme javnih programa poput unapređenje školstva,
reduciranja siromaštva, ili kontrole troškova zdravstva, ovaj
pristup može (1) omogućiti različitim pružateljima usluga da
isprobavaju različite načine odgovaranja na potrebe; (2) omogućuje
primateljima ili korisnicima tih usluga da odluče koji pristupi
funkcioniraju za njih, a koji ne; i (3) time pružaju jasne dokaze
koje pristupe treba zadržati, a koje odbaciti.
Nasuprot toga,vladini
programi u modelu liberalne skrbničke države općenito ne dopuštaju
niti jedan od tih tri koraka. Administrativna centralizacija i
regulacija propisuju ekperimentaciju; korisnici usluga nisu ti koji
odlučuju što funkcionira a što ne; te se razvijaju posebne
interesne skupine vezane uz postojeće programe što otežava
uklanjanje promašaja.
Konzervativci su
skloni mišljenju da je društvo prekomplicirano da bi bilo podložno
tehničkim rješenjima koja pretpostavljaju da mi već imamo sve
odgovore i da je na vladi samo da ih nametne. Mi stoga vjerujemo da
bi javni programi trebali ojačavati naše evoluirane,
decentralizirane društvene institucije, pomoći svim građanima da
sudjeluju u njima, te održavati prostor u kojem one mogu
funkcionirati.
Ono što se danas zna
nazivati konzervativnom reformskom agendom uvelike označuje
različite načine odmicanja od modela skrbničke države prema
tržišno orjentiranom modelu (ili modelu posredujućih institucija)
u različitim područjima javne politike. Upravo to je uključeno u
mogućnosti izbora u školstvu; tako izgleda konzervativni pristup
reformi zdravstva; to je ono što Desnica ima reći za reformu
skrbničke države; konzervativne ideje odnose se na puni raspon
pitanja domaće politike.
The Roots of a Reforming Conservatism, Yuval Levine
