utorak, 26. siječnja 2016.

Hayek o svakodnevnom znanju i odlukama

Danas je skoro hereza sugerirati da znanstveno znanje nije suma svega znanja. Ali, malo razmišljanja će pokazati da svakako postoji skup vrlo važnog ali neorganiziranog znanja koje se ne može nazivati znanstvenim u smislu znanja općenitih pravila. To je znanje posebnih okolnosti vremena i mjesta. S tim znanjem praktički svaki pojedinac ima neku prednost pred svima ostalima jer posjeduje jedinstvene informacije koje se mogu korisno upotrijebiti... Ali od njih može biti koristi samo ako su odluke koje o njima ovise prepuštene njemu, ili se donose uz njegovu aktivnu suradnju. Treba se samo sjetit koliko smo morali naučiti u bilo kojem zanimanju nakon što smo završili teoretsko obrazovanje, kako veliki dio svoga radnog života provodimo učeći posebne poslove, te kako su važan dio svakog životnog poziva poznavanje ljudi, lokalnih uvjeta i osobitih okolnosti. Znati da neki stroj nije potpuno iskorišten i potpuno ga zaposliti, znati kako bolje primijeniti nečiju vještinu, ili imati na pameti neki robni višak na koji se može osloniti za vrijeme prekida isporuke dobavljača, društveno je jednako korisno kao poznavanje boljih alternativnih tehnika, brodski prijevoznik koji zarađuje za život koristeći inače prazne ili polupopunjene ture trampera, ili zemljišni posrednik čije je svo znanje skoro isključivo poznavanje trenutačnih prigoda, ili arbitrageur koji zarađuje na lokalnim razlikama robnih cijena – svi oni obavljaju eminentno korisne poslove zasnovane specijalnim poznavanjem trenutačnih tekućih prilika koje drugima nisu poznate.

Čudno je da se na tu vrstu znanja danas općenito gleda s nekim prezirom i da se o bilo kome tko takvim znanjem zadobije prednost pred nekim bolje opremljenim teorijskim ili tehničkim znanjem misli da se ponio skoro nečuveno. Okoristiti se boljim poznavanjem mogućnosti komunikacije ili transporta katkad se smatra skoro nečasnim, iako je isto toliko važno da društvo najbolje iskoristi takve svoje mogućnosti koliko i mogućnosti najnovijih znanstvenih otkrića. Ta predrasuda je u znatnoj mjeri utjecala na stav spram trgovine općenito, u usporedbi sa stavom spram proizvodnje. Čak i ekonomisti, koji se smatraju imunima na grube materijalističke pogreške prošlosti, stalno čine istu pogrešku kada se radi o djelatnostima usmjerenim na stjecanje takvih praktičnih znanja – očito zato što je u njihovoj shemi stanja stvari svo takvo znanje pretpostavljenoj kao "dano". Čini se je danas uobičajena predodžba kako se samo po sebi razumije da bi sve takvo znanje trebalo biti svakome lako dohvatljivo i na raspolaganju, pa prigovor o iracionalostima uperen protiv postojećeg ekonomskog poretka često se temelji na činjenici da ono nije baš tako dostupno. To gledanje zanemaruje činjenicu da je metoda kojom bi takvo znanja moglo biti učinjeno široko raspoloživim – upravo onaj glavni problem na koji moramo naći odgovor.

Kasnije Hayek nastavlja;

To vjerovanje u opadajuću važnost promjene, stoga obično zastupaju isti ljudi koji obrazlažu da je važnost ekonomskih konsideracija potisnuta u pozadinu zbog rastuće važnosti tehničkog znanja.

Je li istina da su, s razrađenim aparatima moderne proizvodnje, ekonomske odluke potrebne samo na duga razdoblja, kada treba podići novu tvornicu ili uvesti novi proces? [...]

Neprekinuti tijek dobara i usluga održava se stalnim svjesnim prilagodbama, novim odredbama koje se svaki dan određuju u svjetlu okolnosti koje jučer nisu bile poznate jer je B uskočio istoga časa kada A nešto nije uspio isporučiti. Čak i veliki i visoko mehanizirani pogon uspijeva se održati dobrim dijelom zahvaljujući okolini na koju se može osloniti u slučaju svih vrsta neočekivanih potreba; npr. Kada mu treba crijep za njegov krov, papir za ured ili tome slično, i tisuću i jedna vrsta potrebne opreme u čijem pribavljanju on ne može bit organizacijski samodovoljan a planovi djelovanja pogona sve to traže kao lako dostupno na tržištu.

Možda bih na ovom mjestu trebao također spomenuti činjenicu da je vrsta znanja na koju sam mislio, znanje kakvo po svojoj prirodi ne može ući u statistike i prema tome ne može biti preneseno nikakvoj centralnoj vlasti u statističkom obliku. Do statističkih podatka koje bi centralna vlast morala koristiti moralo bi se dolaziti baš grupirujući ugrubo, apstrahirajući od manjih razlika među stvarima, poput resursa jedne vrste, jedinica koje se razlikuju u pogledu lokacije, kvalitete i drugih posebnosti, na način koji bi morao biti vrlo značajan za specifičnu odluku. Iz toga slijedi da centralno planiranje temeljeno na statističkim informacijama po svojoj prirodi ne može izravno voditi računa o onim okolnostima vremena i mjesta, te da će centralni planer morati naći ovaj ili onaj način da odluke koje o njima ovise prepusti "čovjeku na licu mjesta".

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana