utorak, 2. prosinca 2014.

Šola o ljudskopravizmu

Šola u svojoj kolumni smirujućeg naslova; Svijet na rubu "pakla": stigla nasje Freudova "kletva"!, ističe, kao i inače, puno toga vrijednog čitanja. Stoga, pročitajte je.
 
U nastavku sam izdvojio nekoliko odlomaka i dodao par komentara;
"Nedavno sam u Večernjem listu pročitao zanimljivo razmišljanje psihologinje Ljubice Vranić koja tvrdi kako "danas ne vlada ni patrijarhat ni matrijarhat, nego filijarhat", tj. da ne vladaju (obiteljima) ni otac ni majka, već djeca. [...]
Pročitao sam spomenuti članak i podsjetio se da sam mislio pisati nešto o sličnoj tematici. Ipak, čini se kao malo zahtjevnija tema pa do daljnjega ništa o tome, ali nadam se da možete vidjeti barem neke od (razornih) posljedica po društvo, obitelji i čovjeka.

Povezana s time je naravno i infantilizacija odraslih koji ostaju zauvijek zarobljeni u doba adolescencije. Nekoć je postojala tranzicija iz adolescentnog u odraslo stanje. Postojala je svijest da su sve faze koje prethode zapravo priprema za odraslo stanje sa svim obvezama i privilegijama. Dobra ilustracija promijene su erotski osjećaje koji su se smatrali pripravom za brak, a danas je samo izjaviti nešto takvo poprilično neobično.

Odgoj koji postavlja dijete u središte, kakvog promoviraju i naši radikalni aktivisti, samo ojačava pogrešnu sliku društva i ljudskog života. "Kultura mladih" općenito promovira iskustva koja stječete bez tereta obveza, rada, odgoja djece i braka. Nema potrebe za educiranjem osjećaja, moralnom disciplinom i sličnim poteškoća koje dovode do izgrađenog karaktera. Sve što ostaje je sloboda, odnosno dozvola, koja je isprazna jer nema svoje namjene ni cilja.

Vječna mladost i adolescencija postaje cilj, nešto čime će se ljudi rado i pohvaliti. TD nedavno komentira one koji žele biti zauvijek tinejdžeri;
"Petar-Panizam izražen ovim natpisom je nešto novo. Rekao bih da netko može zaraditi bogatstvo kada bi proizveo eliksir vječne adolescencije, samo što to nije niti potrebno, naša kultura već ima taj učinak. Zbog nje smo nezreli. Prvo dođe do preranog razvoja, a zatim do zaostajanja u razvoju.
Lik ostarjele rock zvijezde je zanimljiv, iako ne nadanjuje. Kada vidite slike tih sedamdesetogodišnjih adolescenta rastrgani ste između osjećaja gađenja i sažaljenja. Njihovo lice je oblikovano godinama, ali sa svojim beskompromisnim frizurama, odjećom i ponašanjem izgledaju poput scenografije u horor filmu. [...] Sve je više i više ljudi na našim ulicama koji izgledaju tako, iako nikada nisu bile rock zvijezde; starimo, ali ne s prihvaćanjem, kamoli graciozno.
Adolescencija je doba neukusa, kada sve drečavo i varljivo privlači, a sve suptilno i vrijedno hvale odbija. Poželjeti ostati u stanju adolescencije znači poželjeti svijetu trajni trijumf kiča, plitkoće i tričarija. U skladu s time, adolescentna senzibilnost prevladava u većem dijelu svijeta umjetnosti; u tom svijetu najadolescentniji od svih ciljeva, transgresija, je nešto čemu se teži. Šokirajte roditelje, épater le bourgeois, to je zlatno pravilo."
Nakon što djeca prerano odrastu, ostaju zarobljeni u toj fazi, TD objašnjava;
"Sažimanje generacija... je jedan od najuočljivijih – iako ne nužno i primijećenih – društvenih trendova u suvremenoj Britaniji. Djeca postaju prerano odrasla, dok istodobno odrasli ostaju trajno infantilizirani."
Naše društvo je u nešto drugačijoj situaciji; dio populacije je sigurno zahvaćen takvim razmišljanjem, ali ostale muče drugi problemi. (Problem nije toliko svjesna infantilizacija, koliko utjecaj vlasti koja je kroz zadnje stoljeće infantilizirala dio razmišljanja kod inače donekle normalnih i formiranih ljudi.)

Ipak, vratimo se Šoli;
"Filijarhat je utoliko zanimljiva dijagnoza što odrasli ljudi usvajaju karakteristike djece, od intimnih do društvenih odnosa. To je razlog da brakovi tako lako pucaju, da se svi žale na diskriminaciju, da su svi skloni u društvenim odnosima stalno se postavljati u poziciju žrtve, kao da nemaju slobode i odgovornosti za vlastite čine pa je biti žrtva postalo profitabilno. Nitko više ne želi biti heroj, jer su "žrtve" postali heroji našega doba. Nevladine organizacije, mnoge od njih, upravo žive od "trgovine žrtvama" koje, nerijetko, u nedostatku stvarnih, umjetno proizvode, naročito među umjetno kreiranim manjinama."
 
Dovoljno je sve svesti na pseudomarksistička objašnjenja odnosa među ljudima i predstaviti se kao manjina odnosno "žrtva" - a žrtva je uvijek u pravu.
"Sveopće samoviktimiziranje po meni je čista rabota s krajnjim ekonomskim profiterstvom, kao i za perverziju na Brucknerovom tragu koji kaže kako je 'zvati sebe progonjenim samo perfidan način da progoniš drugoga'."

S obzirom na sve što se danas naziva pravom, odnosno što se pokušava postići uvođenjem "prava", u velikom broju slučajevima čini se izglednim da je to točno. Kada živite u "žrtvokraciji" isplati se biti žrtva.

Uvedete naprednjačke zakone protiv "diskriminacije" i "govora mržnje", a ako se netko suprotstavi u ima slobode govora i slobode udruživanja, onda ga naravno proglasiti neprijateljem ljudskih prava. Nedopustivo je, za medije i aktiviste, da netko bude u odboru za ljudska prava ukoliko je prije pokušao spriječiti neke "protu-diskriminacijske" zakone koji se zapravo bave ograničavanjem sloboda – da iskoristim libertarijansku retoriku.

Ako kažete nešto protiv naprednjačkih pokušaja uništavanja civilizacije onda "diskriminirate" i širite "govor mržnje", monomanijaci će se potruditi da to ne prođe samo tako. "Protu-diskriminacijski" zakoni su način uvođenja značajnih moralnih promjena bez rasprave, nejasno definirani ne omogućuju vam da im se suprotstavite.

Nastavlja Šola;
"Jer kada nekome priznate neko ljudsko pravo, nekome drugome pripisali ste dužnost, netko će to morati financirati. Naime, mi miješamo ljudska prava, još tamo od šezdesetih godina prošlog stoljeća, s ekonomskim pravima, gotovo ih više nitko niti ne razlikuje. Zato je lepeza «ljudskih» prava usko povezana s financijskom, ekonomskom snagom zajednice."
Kada netko danas govori o "pravima" često govori o "jaoću" ili "dajmi".
"U Norveškoj nešto može biti ljudsko pravo što u siromašnoj Hrvatskoj ne može, jer država nije dovoljno gospodarski jaka."
Dobro, ali to nisu prava nego, nazovimo ih, privilegije/pogodnosti. Unatoč neshvaćanju mnogih, norvežani nemaju velike plaće (relativno prema nama, ili mi prema drugima) zato što su mudri političari donijeli zakon koji bi tako nešto određivao. Različiti aktivisti pri međunarodnim organizacijama mogu svašta proglašavati pravom, ali čak i uz političku volju, bez popratne gospodarske snage takva "prava" nisu ostvariva.

Ne treba ni posebno napominjati da eventualna izvedivost, barem kratkotrajna, ne znači da bi neko "pravo" stvarno i trebali ostvariti. U jednom trenutku zbog svih tih prava dolazi do gospodarskog nazadovanja pa i nemogućnosti ispunjavanja istih.

Postoje "privilegije/pogodnosti" na čije bi ostvarivanje pristala velika većina – uključujući i mnoge od slobodnotržišno usmjerenih ljudi (pritom bi oni vjerojatno bili usmjereni na vouchere), ali potrebno je barem imati razumijevanje da to netko financira, da nekoga plaćamo da bi ostvarili ta "prava" – da je potrebno prvo stvoriti neku vrijednost. (Ukratko; pitanje nije tko nam je kriv što svi nemamo sve što poželimo, nego kako smo stvorili ovo što imamo i kako možemo stvoriti više, bez da izgubimo ovo što imamo.)

Postoje ljudi u našem društvu kojima je potrebna pomoć, nalaze se u istinskoj nevolji koja zahtijeva suosjećanje, ali postoje i oni koji samo traže slobodu od odgovornosti.
"Jedan od razloga bankrota mnogih država EU jest i taj što se lepeza ljudskih prava proširila do bizarnosti, pa Cameron u Engleskoj neuspješno pokušava s projektom «Big Society» kako bi ljudima vratio svijest o vlastitoj odgovornosti za zajednicu u eri atomiziranih pojedinaca koji bi da im država regulira sve probleme u životu, od rođenja do smrti. "
Nesumnjivo nekoć ljudi nisu s toliko oduševljenja čekali različite državne pomoći, pod kojim god nazivom one dolazile.

Kada imate društvo atomiziranih pojedinaca onda države mora preuzeti sve ono što sami pojedinci nisu u stanju ostvariti, odnosno mora rješavati sve negativne posljedice - umjesto libertarijanskog raja imate socijalistički pakao. (Doduše taj "socijalistički pakao" je raj za socijaliste. Slavit će što su oduzeli moć "obiteljima" i drugim opresivnim institucijama u društvu koje su ispunjavale prostor između pojedinca i Države. Više nema moćnih u društvu, svi smo jednaki - osim naravno socijalista koji su preuzeli svu moć, ali kada je u njihovim rukama onda nema razloga problematizirati to pitanje.)
"Na mnogim područjima, od globalne politike, do «običnog čovjeka» ljudska prava postala su farsa, a kod mnogih udruga sasvim dobra vrsta biznisa. Imao sam nedavno prijateljsku raspravu s jednim vrsnim teologom koji smatra da su ljudska prava korak bliže ka ostvarenju Kraljevstva Božjeg, no nisam siguran je li vrag ipak bolje shvatio manipulativnu moć koji ovaj, po sebi dobar koncept, nosi u sebi."
Vrsni teolog, kao i mnogi drugi teolozi koji govore o socijalnoj pravdi, nije u stanju razlikovati kršćanstvo od socijalizma. "Ljudska prava" kako ih danas shvaćaju naprednjaci su zapravo sotonska parodija kršćanstva. (Najočitiji primjer su "prava" iz "kulture smrti".)

Različite političke skupine, sa suprotnih pozicija ( i neki socijalisti i neki libertarijanci), nisu u stanju razlikovati radikalno različite pojmove poput altruizma i komunizma; i to ih dovodi do različitih pogrešnih zaključaka oko toga što bi čovjek trebao činiti, ali razočaravajuće je vidjeti da ih u tome slijede i mnogi kršćani. (Mogu se pokušati opravdati milosrđem, ali radi se o lažnom milosrđu koje je opasno po onima prema kojima su "milosrdni".)

"U ruskoj literaturi, od Berdjajeva preko Dostojevskog do Solovjova, Antikrist je dobrotvor, ljudskopravaški aktivist koji ljudima nudi kruh no potiho uzima dušu, tako da im se i kruh na koncu zgadi."
Ništa za dodati, samo podebljati.

"Tako je nastao i koncept tzv. terapijske države od koje se očekuje da zamijeni inicijativu pojedinca pa se traži sve besplatno, od zdravstva do školstva, da država preuzme i skrb za umiruće roditelje, a na vama je da plačete i ajmečete kako ste žrtva nebrige države."
Teško je, barem meni, sažeti sve što je pogrešno s takvom kulturom. Naravno, možete reći da se radi o totalitarnoj državi i nadati se da će ljudi prepoznati da je nešto pogrešno u tome, ali mnogi nisu protiv totalitarnog nego je to izraz koji pridodaju onome što im se ne sviđa. Vjerojatnije će upotrijebiti izraz fašističko, bez ikakvog smislenog značenja. Primjerice umjetnik koji se žali da ga fašistička država ne financira pa ne može biti neovisan. ("Neovisno" je riječ koju će upotrijebiti bez ikakve ironije.)

Sveopća rasprostranjenost popratne birokracije je sigurno nešto što se čini problematičnim. Što god radili, koliko god imali godina, i u kakvom god se stanju nalazili uvijek ćete naći na neki red u kojem ćete morati čekati da vam svemoćni birokrat posveti koju sekundu svog vremena, prije nego što vas pošalje kod drugog kolege svemoćnog birokrata. Ponašanje je to koje si mogu dopustiti, i kao pojedinci i kao sustav, jer znaju da ste potpuno bespomoćni. Morate tolerirati njihovo ponašanje ukoliko želite svoju dozvolu, potvrdu, dopuštenje... Vi nemate izbora i oni su toga jako dobro svjesni.

U našem društvu čak i nije bitno da si nešto možete sami priuštiti, morate samo imati pristup sustavu preko kojeg si dodijelite što želite. Potrebna vam je medicinska usluga – samo se javite poznaniku u sustavu, želite zaposliti rodbinu – nađete nekoga tko će mu pronaći posao, imate neki projekt kojeg želite ostvarit – samo posjetite svoje prijatelje u komisiji itd.

Doduše, sama birokracija je mali problem u usporedbi s duhovnom štetom koju takav sustav čini našim zajednicama. (Kada je sve pravo, postoji li uopće osjećaj odgovornosti i zahvalnosti.)
"A u stvarnosti, ljudska prava su samo dva: pravo na život i pravo na slobodu (savjesti) te sukladnu inicijativu u odgovornosti i društvenom natjecanju. Kako smo nedavno imali prilike slušati, "neki" čak i brak smatraju "ljudskim pravom", pa im država to pravo treba doznačiti inače su, eto samoviktimiziranja, umah 'diskriminirani'."
Gospodine Šola, do sad ste bili u redu, ali sad vidim da ste jedan obični x-ist, patite od x-fobije. Tko ste vi da ugnjetavate manjine? Razmislite kako se osjeća mali Pero kada mu društvo poručuje ukoliko si pronađe ženu može pristupiti instituciji s posebnom svrhom prepoznatoj oko te razlike, instituciji kojoj je društvo dalo određene obveze i privilegija, a ako si nađe nekog istog spola onda ne može pristupiti toj istoj instituciji jer ne zadovoljava uvjete. Jadan mali Pero. Tko bi želi živjeti u takvoj zajednici?

Pa Holy je lijepo objasnila da je ona protiv (tradicionalnog) braka “jer se on svodi na posjedovanje” [žene], i da podržava (istospolni) brak, a istodobno tvrdi da ta "redefinicija" neće nikako utjecati na društvo ili brak. Što Vam tu nije jasno? (Ona je protiv braka*, ali je za brak+, i naravno brak*=brak+, ne može biti jasnije.)

Osjećaj krivnje je danas vrsta valute, tko može kriviti naše naprednjake što pokušavaju unovčiti svoj ček na kojem su si napisali"diskriminiran od zajednice". Ukoliko to obave na brzinu možda nitko ne primijeti da se radi o krivotvorenom dokumentu koji nema nikakve veze s pravdom i povijesnim okolnostima; krivotvorenom dokumentu koji će isprazniti moralnu blagajnu društva.

U jednom, strah me je, jer nas je stigla Freudova kletva koja veli: "Dijete je otac čovjeka." Pri čemu bih dodao da je u tom procesu ona Isusova "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u Kraljevstvo Božje" pervertirana u ovom kulturološkom kontekstu u "ako ne postanete kao djeca, nećete ući u pakao" zvan infantilizirani svijet.
Ukoliko već niste, pročitaje kolumnu.


PS

Postoji nešto izopačeno u svom tom "ljudskopravizmu".

Ne mislim tu na (i) zlostavljanje "ljudskih prava" od strane velikih sila koje će često optužiti neku državu zbog nepoštivanja "ljudskih prava", a zatim će uskoro uslijediti ili vanjski napad ili unutarnji nemiri.

Ne mislim tu ni na (ii) motivaciju zagovornika koja se nekome može učiniti sumnjiva. U nekim kritikama možete pročitati kako je sav taj "ljudskopravizam" i popratna politička korektnost zapravo nasljednik komunističke partije (PK=KP); politička korektnost kao novo bojište za marksiste, više ne promoviraju marksističku ekonomiju nego kulturni marksizam. Takve kritike, u svijetu, obično govore o određenoj intelektualnoj tradiciji, ali kod nas se ne radi samo o pripadanju istoj školi razmišljanja nego se radi o istim ljudima. Mnogi od onih koji su se bavili i oduševljavali različitim marksizmima odjednom su postali glavni propagatori političke korektnosti. Do prije trideset godina su ušutkavali one koji su protiv marksizma, a danas ušutkavaju one koji su protiv političke korektnosti. 

Možda je europski konzervativac mogao promatrati krajem osamdesetih kako propadaju svi ti socijalistički sustavi, i očekivati neke bitne promijene jer su svi ti marksisti poraženi (i na zapadnim sveučilištima, i elite takvih propalih sustava), ali 25 godina kasnije nije došlo do prevelike transformacije u razmišljanju tih ljudi. (A i ne čini mi se baš da su napustili marksističku ekonomiju.)

Kada govorim o izopačenosti "ljudskopravizma" ne mislim niti na (iii) perverziju ljudskog života i društva koja je možda nešto prikrivenija. Kada sve postaje pravo neizbježno se mijenjaju odnosi u društvu, ljudi mijenjaju svoja očekivanja, razmišljanja i ponašanja. Nagore. (Jedina odgovornost koju mi imamo je da omogućimo političkoj eliti da preuzme svu odgovornost za nas – i sve odnose u društvu.)

Problem nije samo (i), (ii) i (iii), nego i činjenica da se uvodi velika društvena promjena u ime tih "novih prava", a pritom se zaobilazi svaka ozbiljna i sadržajna rasprava odnosno osirumašuje se društvo u mnogim aspektima. Sve je to popraćeno reduciranjem društva i života čovjeka na pitanja "prava". Je li problem bivših sustava, ili današnje Sjeverne Koreje što nema ljudskih prava? Naravno da je i to problem, ali ne možete sve reducirati na to, postoje drugi problemi, druge perverzije ljudskih odnosa u takvim društvima.

***

S obzirom da su gornja razmišljanja samo radna verzija neću im posvetiti više vremena, ali možda bi jedna usporedba mogla dočarati što želim istaknuti; Ekonomisti, i poneki filozofi, znaju govoriti o čovjeku kao Homo economicusu, koncept kojeg su kritizirali pape (i primjerice austrijska škola ek.). Mislim da danas možemo govoriti o Homo iura(c)usu – čovjek kao osoba koja ostvaruje svoja “prava”, bez obzira na više zahtijeve pravde. A kada homo iuracus ne ostvati ono što je njegovo “pravo” onda odmah postaje homo iratus.

Primjetite da zapravo nisam spominjao nijedno konkretno pravo. Naravno, da ljudska prava postoje. Razne političke škole govore o ljudskim pravima. (Iako pritom misle na sasvim suprotne stvari, ono što socijalist smatra pravom, libertarijanac će smatrati kršenjem prava itd. Danas se često spominje toliki veliki broj prava, da se redovno postavlja pitanje kako pomiriti ta prava – što se čini kao očiti znak da nešto ne valja s čitavom tom teorijom, ali izgleda da baš i nije očito.) Socijalisti, i svakakvi drugi naprednjaci, također mogu govoriti o ljudskim pravima i prezentirati svoje teorije pravde i jednakosti, ali ono što ovdje kritiziram je korištenje "ljudskopravaških" fraza kao ispriku za nerazmišljanje.

Svakodnevno možete čuti da se aktivisti pozivaju na odluke odbora, komiteta i različitih kvazinevladnih organizacija u kojima sjede njihovi istomišljenici i koji nameću svoje vrijednosti i oblikuju društvu kako god oni to žele. Naravno, te ljude nitko nije izabrao, nikome ne odgovaraju, i ne snose nikakve posljedice zbog svojih odluka; a ukoliko im se usudite suprotstaviti odmah ćete biti proglašeni neprijatelj "ljudskih prava", njihovi medijski prijatelji će se pobrinuti za odgovarajuću sliku u javnosti – samo bi neki radikal mogao kritizirati i prokazivati takve komisije. Kao dodatna i sve češća mjera tu su i različiti kvazinevladini uredi (kojima moć i novac daje ta ista vlada), koji će se pozabaviti vama, podržani zakonima koje su uspjeli izboriti upravo s ciljem povećanja vlastite moći. Zatvoreni krug u kojem jedni druge podržavaju, opravdavaju i daju si na važnosti i snazi.

No, kada ostavimo po strani sve te analize kako djeluju naprednjački aktivisti, zašto inzistiraju na nečemu itd., ostaje činjenica da su u krivu. U krivu su i kada govore o svijetu i društvu, i kada govore o tome kako treba živjeti.

Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana