Istražujući pitanja bitna za
naprednjake, sjetio sam se pjesme jednog dječjeg zbora koja je
izazvala pažnju stručnjaka, (ne)vladinih udruga i ostalih
kvazinevladinih organizacija. Veliki dio medija je izvijestio o kontroverzi, a određeni portali su bili i oštriji u procijeni.
Javnost je upozorena na još jedan primjer patrijarhalne hegemonije
koja guši naše društvo i priječi nam da postanemo napredno,
slobodno i uspješno društvo. Unatoč takvoj brzoj reakciji i
mobilizaciji "građanskog društva", imao sam osjećaj da
postoji još nešto. Obratio sam se, još jednom, prijatelju Jožeku
koji me uputio drugoj kolegici koja je upućena u kontroverzu. Iako
se slaže s reakcijama, smatra da nisu bile dovoljne. U nastavku
prenosim njen tekst;
***
Aktivizam građanskog društva koji se
buni protiv nazadnih struktura je svakako pohvalan, pogotovo kada se
sjetimo svih nedavnih katolibanskih akcija, ali svejedno su me
reakcije naživcirale. Zašto? Zato jer iako imam dojam da aktivisti
prilično dobro kritički razmišljaju o pojavama u našem društvu,
oni su ipak spremni zadržati i prihvatiti mnoge od njih tako da je
njihova navodna subverzija gotovo kozmetička. Za borbu protiv
elemenata i ostataka patrijarhata u svim porama svakidašnjice nije
dovoljno upozoriti samo na pojedinačne primjere. Potrebno ih je sve
iskorijeniti. Nije dovoljno upozoriti samo na jednu pjesmu jednoga
zbora, nego je potrebno obračunati se sa cijelom širinom mogućih
povreda dječjih prava, potrebno je prepustiti stručnjacima da se
obračunaju sa najpoznatijim primjerima.
Uzmimo za primjer pjesmu "Tata
kupi mi auto". Radi se o poznatom hitu koji već
desetljećima propagira ugnjetavanje manjina, upravo onako kako je to
patrijarhalna hegemonija uvijek činila. Ja sam majke malene
djevojčice i svakodnevno se trudim ohrabriti je i osnažiti da bude
aktivna članica društva. No, svaki put kada na televiziji čuje to
vrelo seksizma kao da sav taj moj trud propadne, počne papagajski
ponavljati riječi te užasne pjesme koja učvršćuje stereotipe o
djevojčicama i ženama.
Znam, i sama ponekad pristajem na takve
stereotipe, primjerice odgajam svoje dijete kao djevojčicu. Pokušala
sam je odgajati rodno neutralno, ali pritisak okoline je bio prejak
pa sam morala odustati. Činilo mi se kontraproduktivno, a i dosadilo
mi je, svakodnevno svima objašnjavati najnovije feminističke
teorije. Ljudi su tako ograničeni. Jednostavno živimo u zadrtom i
zatucanom društvu gdje se ljudi boje Napretka i dijele djecu na
mušku i žensku, već od samog rođenja označe te nekim
proizvoljnim društvenim konstruktom i očekuju da se ponašaš prema
"tradicionalnim" normama – što god da to značilo.
Emocionalno, spolno i psihološko stereotipiziranje žena započinje
čim doktor kaže "djevojčica je". Odrasla sam u
tradicionalnoj patrijarhalnoj kulturi, i nesumnjivo je to utjecalo na
moje razmišljanje, ali to je nešto protiv čega se borim svaki put
kada se ustanem ujutro. Svoju kćer odgajam bolje od toga. Poput
alkoholizma, ovisnosti ili rasizma, patrijarhat je bolest protiv koje
se stalno treba iznova boriti.
Pri rađanju su mi rekli da sam starija
prvorotkinja. Od kud im uopće obraz da određuju kad je netko star,
zar sam trebala roditi odmah poslije osnovne škole, ostat
neobrazovana i bit sluškinja nekom muškarcu i brinut se o njegovoj
djeci? Pa ja sam putovala po cijeloj europi, bila sam čak i u
švedskoj na seminaru o feminizmu, kome oni misle nametati te
standardne koje su osmislili muškarci. Nemojte me krivo shvatiti,
ako se moja kćer jednog dana odluči udati za nekog muškarca s time
ću se morati pomiriti i ne vidim razlog zašto ne bi bila sretna,
ali ja bih radije da postane poput muškarca za kojeg se želi udati.
A ako želi, može i postati muškarac.
Vratimo se pjesmi "Tata kupi mi
auto". Iako je takva pjesma možda bila podnošljiva prije
više desetljeća, za današnju znanost i struku poruke te pjesme su
skandalozne. Pjesmica je diskriminirajuća i seksistička, šalje
potpuno krive poruke, ograničava mogućnosti i ugnjetava žene.
Krenimo od početnih stihova;
Moja mala djevojčica
Puna je velikih želja
Baš kao šipak pun koštica
Kako je puna veselja
U prvom stihu je sažeto svo zlo
tradicionalne Zapadne civilizacije. Odmah krećemo posvojnom
zamjenicom. Poruka je da je nešto moje, pripada samo meni, ti nemaš
pravo to koristiti, to nije naše, nego samo moje, uzet ću sebi
koliko god želim, mojoj pohlepi nema kraja. Upravo takvo
razmišljanje pokreće neoliberalni kapitalizam i svo zlo u svijetu.
Kada ne bi postojalo "moje" ne bi bilo ni sukoba u svijetu,
neka plemena niti nemaju riječ za "moja", žive u miru i
skladu sa prirodom i svojim susjedima. Odmah poslije toga imamo
podjelu na spolove, proizvoljno svrstavamo ljude prema skupu
genitalija s kojim su se rodili; netko je ili muškog ili ženskog
spola, potpuno se ignorira raspon ljudske egzistencije. Kakvu poruku
to šalje svima onima koji ne žele biti djevojčice? Kako se
osjećaju takva djeca, zar ih moramo diskriminirati odmah dok su tako
mali, zar im moramo poslati poruku da s njima nešto nije u redu?
Zašto smo tako isključivi?
Stih kao cjelina nudi još više
razloga za strah. Poruka je da otac posjeduje svoje dijete. U prvi
plan se stavlja isključivo pravo roditelja da odlučuju o odgoju, a
to je velika opasnost za djecu. To bi značilo da su roditelji ti
koji najbolje poznaju svoje dijete, da oni imaju najviše interesa u
njihovoj dobrobiti, ali takvo razmišljanje ne ostavlja mjesta za
stručnjake. Živimo u 21. stoljeću i potrebno je prepustiti
stručnjacima i aktivistima da odgajaju mlade i djecu, oni znaju
najbolje.
U sljedećem stihu, imamo kontrast
"male djevojčice" i "velikih želja".
Poruka je da žene nešto žele, ali to ne mogu ostvariti, sanjare o
stvarima koje su neizvedive, potpuno žive van zbilje i potreban im
je muškarac – otac, ili poslije muž, da odlučuje za njih. Dalje
pjesma nastavlja;
Tata kupi mi auto
Bicikl i romobil
Odmah u oči
upadaju neki sadržajno upitni aspekti ponuđene koncepcije, napose
oni kojima se uvodi materijalizam kao pozitivna kategorija
reprezentirana pojmom novca odnosno imovinskog stanja. Odnosno, ono
što pjesma najavljuje u prvom stihu se ostvaruje, slavi se
potrošačko društvo, konzumerizam, najprljaviji kapitalizam koji ne
mari za ništa osim za materijalno.
Poručuje se
djevojčicama da je bitno samo što posjeduju, njihov vrhunac je biti
šupljoglav i tražiti nešto od muškarca. Djevojčicu, odnosno
žene, se svodi na bespomoćni objekt, ona sama nije sposobna
zaraditi nešto, potreban je muškarac koji će joj to kupiti,
propagira se patrijarhalna hegemonija. Danas je otac taj koji ju vodi
u dućan, a sutra će ju muž voditi. Pjesma nastavlja;
Kupi mi medu i zeku
Kolica Jugovinil
Pjesma nastavlja;
Tata kupi kolača
Bombona i naranče dvje
Nevjerojatno! U
današnjem društvu pretile djece, djece s pokvarenim zubima, s
tolikim dijabetesom, pjesma propagira nezdravi život. Dobro,
spominje se naranča, ali uz današnje korištenje pesticida i
nemilosrdnog eksploatiranja zemlje, to je čisti otrov, a ne zdrav
obrok. Ovim stihovima se "sugerira" djetetu da će imati
fizičku, intelektualnu i /ili društvenu prednost bude li slijedilo
navode iz pjesme.
Katolibani su se
pobunili protiv zdravstvenog odgoja, a sigurno podržavaju i ovakve
pjesme. Umjesto da stručnjacima prepuste glavnu riječ oni se bore
protiv zdravlja djece. Daju djeci nezdrave bombone i kolače, ne
potiču na nikakve aktivnosti, samo ih ostavljaju pred televizorom
preko kojih poput malih spužvica upijaju elemente patrijarhata. koji
se normalizira kroz medije.
Pjesma zatim polako dolazi do svog
vrhunca u stihu;
Jednu malenu bebu
Tata kupi mi sve
Tu dolazimo do smisla, i poruke pjesme.
Dali su je popularnom pjevaču na izvođenje, mediji su je prihvatili
i proširili do svake obitelji i svakog djeteta, i sve to kako bi
poslali poruku da je djevojčicama najbolja igračka beba. Žene
trebaju brinuti o djeci i to je njihov posao. Propagira se jedna
ograničena slika žene, ograničena slika društva u kojem vladaju
muškarci, slika u kojoj nema mjesta za ženu koja je drugačija -
nema mjesta za naprednu ženu poput mene.
Pjesma završava;
Moja mala djevojčica
Voli i šetnje i priče
Ali u gradu pred izlogom
Taticu gnjavi i viče
/refren/
Još jednom, da se
upotpuni slika, djevojčica je ta koja voli šetnje i priče, ona je
mirnija, verbalni je tip, a dječaci su valjda ti koji su analitični
i spremni djelovati. Kao i do sad u pjesmi, muškarac je taj koji
odlučuje, njega se "gnjavi", on je taj koji upravlja
sredstvima proizvodnje.
Mogla
bi se napisati doktorska disertacija na ženskim studijima o svom zlu
koje proizlazi iz ove pjesme, ali ostavit ćemo to za neki drugi put.
Mislim, pogledajte samo naslov, točnije refren – "Tata
kupi mi..." Što s onom
djecom koja nemaju tatu? Kako se ona osjećaju? Recimo netko ima
dvije mame? Oni ovu pjesmu doživljavaju kao poziv da ih se
autobusima otpremi u ... Mah, rekla sam već, neću se živcirat.
Jednostavno je
nedopustivo da djeca slušaju, a kamoli pjevaju takve pjesme. Cijeli
kontekst pjesme je prepun rodnih stereotipa koji služe za
ugnjetavanje manjina. Svatko stručan i napredan svjestan je
problematičnosti pjesme. Pjesma šalje poruku oko toga što je
"normalno" za "djevojčicu".
Normalno je da je "vesela", da se igra "bebama",
da ima "tatu" itd. Ali sve je to društveno
uvjetovano, ne postoji normalno i nenormalno, ne postoji prirodno i
neprirodno, radi se samo o predrasudama.
Mislim, pogledajte
samo te zborove, djevojčice su odjevene na jedan način, a dječaci
na drugi. Već izgledom se šalje poruka da postoji razlika, a što s
onom djecom koja se uklapaju u takav bipolarni svijet? Ja ne mogu
vjerovati u kakvom zadrtom društvu živim. Zar već nema dovoljno
mržnje u ovom svijetu?
Možda pjesma ne bi bila toliko
problematična kada bi netko upozorio djecu, ali u našem društvu
vladaju klerofašisti i katolibani koji se bune protiv zdravstvenog
odgoja, bune se protiv građanskog odgoja, bune se protiv struke,
protiv... Tko će toj djeci objasniti da je ova pjesma ništa drugo
nego vrelo predrasuda, stereotipa i opresivnih običaja kojim nema
mjesta u naprednom društvu.
Na uvođenje građanskog odgoja je već
potrošeno puno vremena i sredstava, i sada se to želi prekinuti. Pa
kako će aktivisti unaprjeđivati svijet? Kako će oni provoditi
svoje programe? Toliko su se trudili da unaprijede ovo društvu, i
baš kada pomislite da je došlo do Napretka i da smo učinili korak
naprijed, pojavi se netko i vrati nas dva koraka unatrag.
Baš kada se ponadate kako će male
desetogodišnje djevojčice početi pjevati svojim roditeljima
(roditelju A i roditelju B) o tome kako im uskoro treba kupiti
cjepivo protiv spolnih bolesti, ili knjige Andree Dworkin, da ih
treba odvesti na feminističku tribinu, na televiziji se opet čuje
poznati iritantni stih; "Tata kupi mi..."
Ne znam, razočarana sam jako ovim
zadrtim društvom. Hrvatska je uistinu zapela na ovom brdovitom
Balkanu više mentalno nego geografski, jer dok ljudi diljem svijeta
otvaraju oči i izlaze iz svojih čahura, nekako se čini da u ovoj
zemlji nema mjesta za drugačije.
Prihvatite Napredak. Svi idu naprijed,
ne želite valjda Vi biti drugačiji - borite se protiv konformizma!
PS
Mislim da ćemo ovim prekinuti seriju
naprednjačkih razmišljanja na ovome blogu. Čitatelji koji žele
istražiti scenu i naprednjačku misao mogu pronaći više
informacija na neovisnim portalima. (Popis neovisnih portala
pronađite na platnoj listi ministarstva.)
 |
| Zaokruži i objasni stereotipe na slici i pronađi načine kako se boriti protiv njih! Šalim se naravno, to je zadatak za Vašu djecu u školama. Vi slobodno uživajte. |
