nedjelja, 29. prosinca 2013.

Scruton protiv konzervativnog zanemarivanja kulture

Nitko ne zna čemu bi kulturni planovi trebali biti usmjereni, koja sredstva bi trebali koristiti, ili kako bi mogli dovesti do zakonodavstva ili drugih političkih incijativa; stoga, za Konzervativnu stranku, kultura ostaje na marginama. Još gore, kao i mnoga druga područja političkog života, konzervativci su prepustili to plodno područje Ljevici. [...]

Zanemarivanje kulture je pogrešno, i to iz tri razloga:
1. Konzervativci su zaokružena ljudska ića, privržena oblicima života i praksama koje možemo opravdano opisati kao kulturna: vjeruju u obiteljske vrijednosti i nagradu obiteljskog života, i ljubav prema književnosti, umjetnosti, glazbi i prirodnim ljepotama. Njihovi ukusi se razlikuju, ali teže prema ozbiljnome i trajnome, i upravo je njihov osjećaj o ozbiljnosti ljudskog života taj koji ih usmjerava u konzervativnom smjeru. Obeshrabruje ih pomisao da u konzervatizmu ne postoji ništa osim onoga što možete opisati ekonomskom politikom; pronašli bi utjehu u stranci koja podržava kulturne vrijednosti koje oni dijele.
2. Politički planovi prema kulturi možda jesu uzaludni, ali politički planovi na koje utječe kultura osmišljavaju se svakodnevno; a kada je kultura trivijalna ili ideološka, politički planovi mogu biti izrazito destruktivni – kao što smo vidjeli u obrazovanju, multikulturalizmu, i nastanku ljevičarske policije mišljenja. Biti siguran u svoj kulturni temelj je stoga preduvjet donošenja čvrstih i trajnih političkih odluka.
3. Dobro je za konzervatizam da ga se ne karikira kao stvar biznisa ili neoliberalnu zavjeru. Potrebno je da se uvidi kako on oprezno istražuje dublja pitanja, i daje razumne, ali miroljubljive doprinose raspravama koje zanimaju inteligentne ljude današnjice: primjerice, religija i ateizam, društveni mediji, pop kultura, sudbina prava glazbe, arhitekture i grada.
Postoji potreba prepoznavanja da srce konzervatizma nije ekonomsko nego poetsko. Od Burkea do Oakeshotta naši konzervativni mislioci su pokretani poezijom svoga stava, pozivanjem na imaginaciju, i odjekom glasova predaka u životu i umjetnosti koja nas okružuje. Čak i danas, u našoj osakaćenoj zemlji, vizija svetog krajolika, nastanjenog na dragi način, teksture svakodnevnog života i jednostavnih manira, je ta koja prisvaja mlade ljude prema konzervativnom cilju. Naš cilj je cilj pripadanja, utemeljen na osjećaju ljepote danih stvari i potrebe da im odgovorimo zahvalnošću. To je pravi razlog zašto konzervativci žele zaštiti naše institucije i kulturu. To je pravi razlog zašto se protivimo ljevičarskoj želji da se svega toga riješimo u ime jednakosti koju možete postići samo ako svi imaju ništa.



PS

Očito, u postkomunističkoj HR ne možemo pričati o takvoj političkoj podjeli, ali vjerujem da svejedno možemo donekle prepoznati o čemu priča Scruton. Osim toga, sama oznaka "konzervativac" ne znači ono što bi netko neupućen mogao pomisliti, ne radi se o konzerviranju postojećeg stanja koje je uvelike određeno naprednjačkim eksperimentima 20. stoljeća. (Doduše, u određenoj mjeri još uvijek postoji socijalni kapital kojeg se pokušava svakodnevno uništiti.)

Sowell je u više navrata objašnjavao situaciju u SAD-u; Ljevica šalje svoje najbolje ljude u medije, politiku, akademiju – tamo gdje se najviše utječe na vlast i mjenja društvo, a Desnica, odnosno oni koji su uvjereni u "konzervativne" vrijednosti biraju druge putove.

Kao što je izjavio predsjednik novinarskog društva komentirajući situaciju; "Novinari su urbaniji i obrazovaniji dio društva i logično je da su većinom bili protiv".



Related Posts Plugin for WordPress, Blogger...

Popularni postovi kroz zadnjih 7 dana