Filozof Feser se u više navrata (Mindreading?, Against "neurobabble" i Reading Rosenberg, Part VIII)
bavio zabludama u koje upadaju oni koji pretpostavljaju da je
suvremena neuroznanost radikalno promijenila naše shvaćanje ljudske
prirode, pa čak i potkopala zdravorazumsko poimanje nas kao
svjesnih, racionalnih i slobodnih agenata. U eseju Brain drain, Scruton
komentira modu neuroznanstvenih pseudo-objašnjenja unutar
humanističkih znanosti, nazivajući to "neurozavišću".
Jedan pronicljivi odlomak iz eseja;
Neurozavist... se sastoji od ogromne zbirke odgovora, bez memorije pitanja; a odgovori su obučeni neuroglupošću sljedeće vrste:"Mozgovi društvenih životinja su spojeni tako da osjećaju ugodu prilikom izvršavanja društvenih dispozicija poput međusobnog čišćenja i suradnje, te osjećanja boli kada ih se izbjegava, krtizira ili isključuje. Neurokemikalije poput vazopresina ili oksitocina posreduju vezivanju parova, roditelja i djece, i vjerojatno povezivanju poznanika i rođaka..." (Patricia Churchland).Kao da već nismo znali da ljudi osjećaju užitak prilikom međusobne pažnje i suradnje, i kao da se radi o novoj informaciji kada kažemo da su mozgovi "spojeni" prema tom učinku, ili da da su možda "neurokemikalije" uključene u taj proces. Radi se o prvorazrednoj pseudoznanosti, a svoju oskudnu plauzibilnost duguje činjenici da jednostavno ponavlja stvar koju ne uspijeva objasniti.. Savršeno ilustrira prevladavajući akademski poremećaj, a to je gubitak pitanja.
Feser se gotovo potpuno slaže. Daje
primjer ovisnosti i načina na koji se o njoj raspravlja u popularno
znanstvenom i novinarskom kontekstu. Svi su oduvijek znali da
pušenje, pijenje alkohola, drogiranje, pornografija, jedenje slatkog
itd. može rezultirati navikom. Svi su također znali da je razlog
tome užitak kojeg donose te aktivnosti. Ipak, kada nam
neuroznanstvenici kažu da takve aktivnosti povećavaju razinu
dopamina, što se povezuje s užitkom, to se tretira kao neki veliki
napredak u razumijevanju ovisnosti, čak i napredak koji potkopava
našu vjeru u moralnu odgovornost. Tako nam u jednom popularno
znanstvenom članku poručuju:
U prošlosti, smatralo se da je ovisnost slabost karaktera, ali zadnjih desetljeća istraživanja su pokazala da je ovisnost o kokainu, heroinu i metafetaminu stvar kemije mozga.
Da bi vidjeli o kakvoj se primjedbi
radi, pretpostavimo da se netko upozna kemijom boja te zaključi da
je revolucionalizirao estetiku te izjavi:
U prošlosti, ljepota poznatih slika se smatrala rezultatom umijeća izrade, kompozicije, balansa boja, i tako dalje, ali nedavna desetljeća istraživanja su pokazala da je sve to stvar kemije boja.
Razlog zašto se Feser "gotovo
potpuno slaže" sa Scruton je vidljiv iz gornje usporedbe.
Kemija boja može ima neke veze sa shvaćanjem ljepote slika,
primjerice, možda neke boje dulje imaju svoju živost ukoliko se
koristi određena kemija. Slično tome, neuroznanost nam može dati
određene uvide u ljudsko ponašanje. (Očito, ako kemijski
interveniramo kako bi spriječili porast razine dopamina, to bi imalo
učinka na ovisnost – iako je posebno pitanje radi li se o dobrom
načinu suočavanja s ovisnošću.)
Ali kemija boja je očito samo dio,
relativno mali dio, shvaćanja ljepote slika; a kemija mozga je samo
dio, relativno mali dio, shvaćanja ljudske prirode. Konkretno, daje
nam samo ono što aristotelijanci nazivaju materijalnim uzrokom
ljudskog ponašanja, i dio djelatnog uzroka; ali
ne daje nam formalne i finalne uzroke, ili potpunost djelatnog
uzroka. Sva četiri aspekta su ireducibilne komponente bilo koje
akcije, a analiza koja se fokusira na jednu ii dvije je poput analize
slike koja se fokusira isključivo na kemiju boja. Scruton zapisuje:
Trebamo prepoznati da nisu sva koherentna pitanja o ljudskoj prirodi i ponašanju znanstvena pitanja, koja se tiču zakona koji vode uzrok i posljedicu. Većina naših pitanja o osobama i njihovom ponašanju se bave intereptacijama: što je mislio time? Što je time implicirala? Što označava ruka Michelangelova Davida? To su stvarna pitanja, koja traže discipinske odgovore; i postoje discipline koje pokušavaju odgovoriti na njih. Jedna takva je pravo. Ono ukjučuje razumsko pridavanje odgovornosti i obveza, koristeći metode koje nisu reducibilne na bilo koju objašnjavajuću znanost, i nisu zamjenjive neuroznanošću, neovisno o broju napredaka te znanosti.
Pitanja značenja, odgovornosti,
razloga za akciju i sl. su pitanja o formalnim i finalnim uzrocima
ponašanja racionalnih životinja, i stoga nužno leže van domene
reduktivne neuroznanosti. Kada namjerno pišem ove riječi u
računalo, postoje materijalni uzroci akcije, povezane neuronske i
fiziološke aktivnosti, i djelatni uzroci kretanja mojih prstiju, što
uključuje ovu fiziološku aktivnost; ali postoji također i finalni
uzrok akcije, a to je namjena ili cilj uvjeravanja u neku filozofsku
ideju, te formalni uzrok, a to je ljudska duša – "ljudska
duša" shvaćena ne u popularnom smislu kao sablasna stvar koja
ulazi u tijelo kako bi ga pokrenula i izašla nakon smrti, i ne u
kartezijanskom smislu nematerijalne supstance, nego u tehničkom
aristotelijanskom smislu supstancijalne forme racionalne životinje;
a djelatni uzrok akcije uključuje intelektualnu aktivnost
distinktivnu od nečega s tom vrstom supstancijalne forme (nasuprot
tek osjetilnim ili imaginativnim moćima koje ne-racionalne životinje
posjeduju) gdje su intelektualni element i neuronski element ne
dvije stvari (kao što su za kartuzijeva dualista) nego dva
ireducibilna aspekta jedne stvari (baš kao što je rečenica
jedna stvar s dva aspekta, materijalnim i semantičkim).
Ovakvo aristotelijansko shvaćanje
ljudskog bića, poput aristotelijanskog shvaćanja svake prirodne
supstance, je radikalno anti-redukcionistički. Značajke "više
razine" ljudskog bića – njegove misli, volja, akcije,
opažanja i druge aktivnosti i svojstva organizma kao cjeline –
nisu ništa manje stvarne i fundamentalne od njegovih značajki "niže
razine" (npr. njegovih neuronskih procesa). Zapravo, potonje
možete ispravno shvatiti samo referencirajući se na cjelinu čiji
su dio. Dati čisto neuroznanstveni opis ljudskog ponašanja znači
apstrahirati od stvarne konkretne zbilje, kao u slučaju ignoriranja
razlike između padajućeg ljudskog bića i padajuće vreće žita u
svrhu fizikalne apstrakcije od stvarne konkretne zbilje. U oba
slučaju apstrakcija je vrlo korisna za određene svrhe, i u oba
slučaju bilo bi smiješno tretirati apstrakcije kao da opisuju
čitavi fenomen u pitanju.
[...]
Istodobno, koliko god da opravdano
odbacuju redukcionizam i materijalističke i kartezijanske vrste,
kritičari poput Scrutona i Tallisa, propuštaju ga zamijeniti
sustavnom suparničkom metafizikom poput aristotelijanske. Koliko god
da su njihove kritike snažne, njihov pozitivni opis ljudske prirodne
će se činiti opskurantnim onima koji ne mogu vidjeti nikakvu
plauzibilnu alternativu materijalizmu kao općem poimanju prirodnog
svijeta. Potrebna je metafizika da bi odgovorili na metafiziku. Sve
dok materijalizam, scijentizam i naturalizam nisu ne samo kritizirani
nego i zamijenjeni nečim boljim, neće izgubit svoj ubitačan stisak
nad modernom kulturom kojeg Scruton i Tallis opravdano osuđuju.
PS
Napisano prema postu s Feserova bloga; Scruton on “neuroenvy” - koji je pak napisan inspiriran Scrutonovim esejom Brain drain.
Theodore Dalrymple je također pisao puno o sličnim stvarima; o pretilosti i dijabetesu, različitim ovisnostima, odnosno općenito o pokušajima lišavanja ljudskog ponašanja svakog značenja i moralnog sadržaja. (Primjerice više nitko nije "nesretan" - što bi značilo da treba preispitati svoj život i nešto poduzeti - nego su svi "depresivni" što znači da moraju otići k liječniku, uzimati antidepresive i sl.)
