Većina ljudi ne
želi da lokalne vlasti ili škole promoviraju, preporučuju ili
slave bilo koji određeni oblik seksualne aktivnosti. No
pretpostavljam da bi bili zadovoljni, zapravo da željeli, kada
bi heteroseksualni brak, ili barem stabilni, domaćinski
heteroseksualni obiteljski život bio predstavljen kao poželjna
norma.
Međutim, očito
je to neprihvatljivo seksualnim radikalima. Štoviše, oni će
smatrati da je društvena tolerancija homoseksualnosti (ili drugih
alternativa) nedovoljna, primjećujući (ispravno) kako je
tolerancija kompatibilna sa moralnim neodobravanjem. Ali ne možete
prisilno dobiti odobravanje većine, a očito je da većina ne smatra
sve oblike seksualne aktivnosti jednako vrijednim. Ukoliko ih pitate
zašto razmišljaju tako, obično će govoriti o tome što je
normalno ili prirodno. Danas se na takve prigovore redovito odgovara
ističući kako su homoseksualnost ili fetišizam možda statistički
abnormalni, ali oni se javljaju u prirodi i stoga im ne možete
prigovoriti jer su neprirodni. Međutim, takva obrana od prigovora
miješa, slučajno ili namjerno, dva različita smisla termina koja
koristimo. Normalno može značiti obično (tj. u skladu s uzorkom),
ili može značiti zadovoljavanje odgovarajućeg standarda. Isto
tako, prirodno može značiti nešto što nije umjetno, ili može
značiti nešto što odgovara namjeni, ispravnoj funkciji. U oba
slučaju, ovo drugo značenje je ono na što se pozivaju kritičari
alternativne seksualnosti, a isticanje da se nešto pojavljuje u
prirodi nikako ne utječe na njihov prigovor. Sklonost opsesijama i
ovisnostima se također javlja u prirodi, ali ne možete na temelju
toga postići istovrijednost navedenoga i ljudskih normi.
John Haldane
iz članka: The sexual politics we need
