Razlika između klasičnog teizma i
različitih suvremenih i popularnih poimanja Boga bila je centralna
tema nekih mojih [Feserovih] postova – primjerice par postova o
božanskoj jednostavnosti (npr. ovdje i ovdje) i serija postova o
sporu između Aristotelijansko-Tomističke metafizike (A-T) i teorija"Inteligentnog Dizajna". Čini mi se korisnim navesti
ključne razlike.
[...]
Ukratko, klasični teizam je predan
poimanju Boga kao onoga koji je apsolutno metafizički ultimativan –
odnosno, kao onoga koji je ultimativan u principu – a to
podrazumijeva božansku jednostavnost, a time i božansku
nepromjenjivost, nepomućenost, i vječnost; predan je doktrini
božanskog očuvanja prema kojoj je svijet radikalno ovisan o Bogu za
svoje postojanje u svakom trenutku; i (barem u slučaju tomista)
doktrini da pojmove koje primjenjujemo i na Boga i na stvoreni
poredak treba shvatiti u analognom, ne univokalnom smislu. Predanost
božanskoj jednostavnosti, i implikacije božanske jednostavnosti,
postavljaju klasični teizam u neslaganje sa teističkim
personalizmom, "otvorenim teizmom", teologijom procesa, i
drugim antropomorfnijim poimanjima Boga. Navedeni rivali ponekad
odbacuju doktrinu očuvanja, iako ne u svakom slučaju; a odbacuju i
doktrinu analogija, iako to rade i neki klasični teisti.
S obzirom da je klasični teizam bio
glavna struja razumijevanja božanske prirode kroz većinu povijesti
filozofske teologije i glavnih monoteističkih religija, iz toga
slijedi da ozbiljni kritičari teizma moraju posvetiti većinu svoje
pažnje razumijevanju i odgovaranju na argumente klasičnog teista.
To znači da moraju svoju pažnju usmjeriti na argumente klasičnih
autora poput Platona, Aristotela, Plotina, Augustina, Maimonidesa,
Avicenne, Akvinskog, Dunsa Škota, i mnogih drugih koje nisam
spomenuo – pritom ne mislim pročitati van konteksta dvije
stranice isječka iz udžbenika Uvoda u Filozofiju (niti
kratke sažetke u blogpostu poput ovoga kojeg sada čitate), nego
značajne dijelove njihova rada, kao i egzegetska djela ozbiljnih
suvremenih znanstvenika koji su pisali o tim misliocima. To znači da
se moraju upoznati sa radovima suvremenih filozofa religije koji rade
unutar okvira klasičnog teizma – npr. Barry Miller, David Braine,
John Haldane, Brian Davies, David Conway, William Vallicella, David
Oderberg, Christopher Martin, James Ross, i drugi autori u
Aristotelijanskoj, Neo-Platonskoj, Tomističkoj i drugim Skolastičkim
tradicijama. (Neću se žaliti niti ako žele čitate moje radove.)
A ipak, vrlo malo suvremenih ateista
pokazuje poznavanje ove tradicije. Doista, čini se kako ih je
nekolicina uopće svjesna da postoji razlika između klasičnog
teizma i teističkog personalizma koji je temelj tolikih suvremenih
radova u teologiji i filozofiji religije. Primjerice, ateistički
filozof Parson, koji je nedavno napustio filozofiju religije jer
tvrdi da više nije vrijedna njegove pažnje, posvetio je svoju
knjigu (God and the Burden of Proof) odgovaranju na argumente
samo dvojice teista – Plantinge i Swinburnea, koji su teistički
personalisti, ne klasični teisti, a time i jednostavno
nereprezentativni primjerci glavne struje tradicije Kršćanske misli
i filozofije religije. (Pritom naravno ne želim iskazati nikakvo
nepoštovanje prema Plantingi i Swinburneu. Ne morate mi napominjati
kako su doista jako važni filozofi, ali oni jednostavno nisu
klasični teisti.)
Općenito govoreći, iako se za barem
neke suvremene ateističke filozofe može reći da imaju solidno
razumijevanje argumenata autora poput Plantinge i Swinburnea, njihovo
razumijevanje tradicije klasičnog teizma je u najboljem slučaju tek
malo bolje od vulgarnih autora pop ateizma poput Richarda Dawkinsa
(koji, kao što sam pokazao i u knjizi Aquinas i, više polemički, u
The Last Superstition, nema nikakvog pojma o tome što su autori
poput Akvinskog zapravo rekli). A ako se niste ozbiljno posvetili
argumentima velikih klasičnih teista, onda jednostavno ne možete
tvrditi da ste zadali težak udarac teizmu kao takvom. Niste niti
blizu.
PS
Autor gornjeg teksta je filozof Feser,
izvorni post Classical theism. Preveo sam zaključak kako bih samo istaknuo
razliku, koga zanima više može pročitati prve četiri petine
izvornog posta. (Nisam
siguran koji su standardni prijevodi određenih pojmova, npr. "impassibility" sam preveo
kao nepomućenost.)
Nedavno je Craig odgovorio na pitanje o Feseru i razlici između teističkog personalizma i klasičnog teizma, to je prokomentirano ovdje; Craig on theistic personalism. Više o klasičnom teizmu; Classical theism roundup.
